Samostan Sveta Margareta u ovome romanu je fiktivan, ali sve što se u njemu događa istinito je, užasno i bolno. Priča je to o domovima za majke i novorođenčad koji su doista postojali u Ujedinjenoj Kraljevini i u koje su bile smještene mlade majke trudne do zuba kako bi tamo rodile daleko od javnosti i osuđujućih pogleda i kako bi nakon svega svoju tek rođenu djecu drugim ljudima predale pod prisilom. Priča je ovo o jednoj takvoj djevojci koja je 1956.godine smještena u takav dom gdje su časne sestre i svećenici diktirali ponašanje i odvajali djecu od njihovih izmučenih majki.
Ivy je u taj dom poslana pod prisilom jer bila je sramota za obitelj budući da je njena neplanirana trudnoća svima bila smetnja. Ivy je u tom domu doživjela ponižavanja, batine, zatočeništvo i oduzimanje djeteta koje je bilo njeno posljednje što je imala. Roman pratimo iz Ivyne perspektive kako bi saznali sve strahote koje je doživjela te iz perspektive Samanthe, novinarke koja u ovo moderno vrijeme pronađe Ivyna pisma kod svoje bake. Također imamo i treću perspektivu, ali o njoj vam neću pričati jer vrlo je ključna za cijelu radnju. Kako je Samantha povezana s Ivy i što je sve morala doživjeti kako bi saznala pravu istinu saznajte sami u ovom odličnom i iznimnom psihološkom trileru.
Roman je prepun neočekivanih preokreta, a radnja je brza i dinamična. Boli jako čitati o nečemu što se doista u svijetu događalo samohranim majkama i njihova bol i očaj vodili su veliku borbu u meni. Priča je tužna, iskrena i emotivna, a istodobno ispunjena nevjerojatnom nadom. Te majke nikada nisu odustajale, ta djeca nikada nisu bila sretna, a na kraju svi ti ljudi iz svega toga izašli su s gadnim posljedicama. Gdje je u svemu tome pravda kada, kako autorica kaže, zlostavljači dočekuju vlastitu smrt u svojim toplim krevetima? Nisu tu časne sestre vrijeđane već one predstavljaju lice te institucije gdje su mlade djevojke živjele u mukama, a njihovi su rođaci, ujaci, očevi i lokalne vlasti zatvarali oči.
Te majke nisu imale pravo izbora, one su bile stavljene pred sud i osuđene bez prava da se obrane, a njihova je kazna bila prestrašna. Mnoga djeca nikada nisu našla svoje biološke roditelje od kojih su bila oduzeta, a mnoge majke umrle su u agoniji i depresiji popraćenim psihozama zbog silne tuge i boli nakon što su im djeca oduzeta. O zanemarivanju te fizičkom i psihičkom zlostavljanju koje su proživljavale u tim domovima uopće ne bih pisala jer to je naprosto preteško uopće pojmiti.
Roman „Djevojka iz pisma“ otvorit će vam oči i pokazati vam bolne istine. Napet je i zanimljiv, a ujedno i savršen da vas u potpunosti slomi. I da, svakako ide moja preporuka jer nešto ovakvo čita se u dahu, s velikom strepnjom i sa suzama u očima.
Mozaik knjiga
Recenziju napisala Sandra Avar
Ivy je u taj dom poslana pod prisilom jer bila je sramota za obitelj budući da je njena neplanirana trudnoća svima bila smetnja. Ivy je u tom domu doživjela ponižavanja, batine, zatočeništvo i oduzimanje djeteta koje je bilo njeno posljednje što je imala. Roman pratimo iz Ivyne perspektive kako bi saznali sve strahote koje je doživjela te iz perspektive Samanthe, novinarke koja u ovo moderno vrijeme pronađe Ivyna pisma kod svoje bake. Također imamo i treću perspektivu, ali o njoj vam neću pričati jer vrlo je ključna za cijelu radnju. Kako je Samantha povezana s Ivy i što je sve morala doživjeti kako bi saznala pravu istinu saznajte sami u ovom odličnom i iznimnom psihološkom trileru.
Roman je prepun neočekivanih preokreta, a radnja je brza i dinamična. Boli jako čitati o nečemu što se doista u svijetu događalo samohranim majkama i njihova bol i očaj vodili su veliku borbu u meni. Priča je tužna, iskrena i emotivna, a istodobno ispunjena nevjerojatnom nadom. Te majke nikada nisu odustajale, ta djeca nikada nisu bila sretna, a na kraju svi ti ljudi iz svega toga izašli su s gadnim posljedicama. Gdje je u svemu tome pravda kada, kako autorica kaže, zlostavljači dočekuju vlastitu smrt u svojim toplim krevetima? Nisu tu časne sestre vrijeđane već one predstavljaju lice te institucije gdje su mlade djevojke živjele u mukama, a njihovi su rođaci, ujaci, očevi i lokalne vlasti zatvarali oči.
Te majke nisu imale pravo izbora, one su bile stavljene pred sud i osuđene bez prava da se obrane, a njihova je kazna bila prestrašna. Mnoga djeca nikada nisu našla svoje biološke roditelje od kojih su bila oduzeta, a mnoge majke umrle su u agoniji i depresiji popraćenim psihozama zbog silne tuge i boli nakon što su im djeca oduzeta. O zanemarivanju te fizičkom i psihičkom zlostavljanju koje su proživljavale u tim domovima uopće ne bih pisala jer to je naprosto preteško uopće pojmiti.
Roman „Djevojka iz pisma“ otvorit će vam oči i pokazati vam bolne istine. Napet je i zanimljiv, a ujedno i savršen da vas u potpunosti slomi. I da, svakako ide moja preporuka jer nešto ovakvo čita se u dahu, s velikom strepnjom i sa suzama u očima.
Mozaik knjiga
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar