Zrakoplov se srušio, a Edward, dvanaestogodišnji dječak, jedini je preživio. Bol, tuga i očaj, depresija i nemogućnost nošenja s tragičnim gubitcima. Da, to je trebala biti ova priča, ali...
Početak skroz zanimljiv i obećavajuć, radnja čak i napeta, nošenje s boli nagovijestilo je dobru razinu samopomoći i s nadom te velikim očekivanjima čitala sam dalje. Nažalost priča je ubrzo postala puko opisivanje onoga što je tko radio u avionu prije nesreće, a Edwardova bol ostala je prazna ploča. Nisam mogla suosjećati, nisam se mogla povezati, nisam mogla ispusti ni suzu. Također sam ostala prazna.
Strašno, biti jedino preživjelo dijete zasigurno je strašno, izgubiti svoje voljene je užasno, ali u ovoj knjizi nedostajalo mi je osjećaja, nedostajalo je emocija koje bi me slomile. Postavlja se doista puno pitanja, kako se nositi s gubitkom, kako pronaći smisao života nakon takvog gubitka i kako ponovo početi živjeti, ali nema baš puno odgovora na ta pitanja, nema baš ni puno smisla cijela ta priča, a toliko je tragična.
Bila je zanimljiva na neki čudan način, ali saznati što se zapravo dogodilo sa zrakoplovom, tek na samome kraju, bilo mi je posebno bizarno, a razlog će vam biti jasan tek kada pročitate knjigu. Nije priča loša, čak štoviše, jako je dobra, ali premalo je osjećaja uneseno u nju i nije baš dobro obrađena tema kako se nositi s tolikim gubitkom.
Pročitala sam je, doživljaj je izostao, preporuka malo visi u zraku, ali najbolje da pročitate sami možda vama bude bolja, možda se vas više dojmi, samo nemojte previše očekivati da se razočarate kao ja.
Mozaik knjiga
Osvrt napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar