Izdanje ALGORITAM
Pročitala sam ovu knjigu prije dva mjeseca, ali nisam odmah mogla pisati o njoj, iskreno to kažem što god mislili, ali nisam mogla, nisam znala kako da vam najvjernije prikažem bol, zgražanje i istovremeno oduševljenje, jer to sam sve u istome trenutku osjećala kada sam čitala ovaj ne roman nego bilježnicu jednog pisca. To je stvarno jedan kako i sam kaže sirov, goli prikaz nekoliko priča u nastajanju, svijet pisca kakav neki od vas ni zamisliti ne mogu. Čitam ove priče opet, i sada kada vam ovo pišem još uvijek listam njene stranice i čitam sve ispočetka redom i pitam se kako vam prenijeti te autorove neprenosive riječi.
Ovo bi ponajprije trebala biti priča o jednom svećeniku i jednoj vještici, o Božjem čovjeku koji jednostavno ne želi vjerovati kako je lov na vještice stvarnost, a ipak događa se. Događa se to da on nju još uvijek voli, volio ju je kada još nije postao svećenik, ostavio ju je zbog ne potrebe prema Bogu već zbog kruha koji je želio za sebe i svoju obitelj, a sada ju je pronašao slomljenu i optuženu da je vještica. Moram vam ispričati tu patnju žena koje su optužene za vradžbine i spolno općenje sa samim sotonom. Da, dobro ste pročitali to je priča o onih više od pola milijuna žena koje su spaljene na lomači pod optužbama da su vještice. One su prema riječima inkvizitora krive za djecu koja su umirala u svojim domovima, krive su za spolnu nemoć svojih muževa, krive su za bolesti i umiranje domaćih životinja, one su krive čak i za najezde štakora koje su zadesile mjesto gdje su se trenutno nalazile.
Znam, nije vam jasno kako su ih mogli za sve to optužiti, nije ni meni jasno kako je to moglo biti vražje djelo u tijelu žene. Nije mi jasno kako je to moglo biti vještičarenje i magija, kada je to sada u današnjem svijetu nešto sasvim normalno što može zadesiti bilo koju zemlju ovoga bijednog svijeta. Te su jadne žene bile optužene za orgije i varanje muževa, za ubojstva i bolesti, a po meni ni krive ni dužne, ali one su proglašene vješticama, one su mučene na užasnim spravama, one su kažnjene na najgore moguće načine. Ali dosta o tome, mislim da svi znate kako je to izgledalo davnih dana, mislim da ste svi više manje upućeni u taj svijet kojim su vladale „vještice“ pod teškom rukom inkvizitora.
Ono što je posebno u ovoj knjizi zapravo je i ono što me natjeralo preživjeti strahote nad ženama, a to je autorovo obraćanje čitateljima. Ali to nije bilo kakvo obraćanje već divni redovi ispisani realnom sudbinom. Svako drugo poglavlje autor posvećuje čitatelju/čitateljici i priča o svome životu, i priča o mukotrpnom radu pisca koji samo treba nekako zaraditi novac da udovolji ženinim hirovima pa svoje priče šalje novinama . Piše toliko iskreno i žarom koji će vam paliti kožu jer toliko je istinito sve što nam piše da osjećate kako vas osuđuje, ali ne znate za što ste točno osuđeni. On vas uistinu zavodi svojim riječima i dopušta vam da živite ovu priču zajedno sa njim, dopušta vam da čitate kroz njegove oči i da sami vidite koliko je prošlost i sadašnjost ista. Pokazuje vam koliko je nekada i danas ponižavanje žena bilo nešto sasvim normalno, nešto što je muškarcima davalo snagu. Da, ponižavali su nas nekada, a rade to i danas, ne pale nas na lomači, ali ponekad bi i to lakše ponijele. Žene su „nečiste“ i „lažne“?? One „lažno“ krvare, one „lažno“ plaću, podmukle su i prijetvorne?? „...žene su lakoga uma, žena uvijek vabi, ženska je suza začin zlobe, žena je prirodno zlo..“ „...ona je stupica, srce joj je mreža, a ruke okovi...“ Što stvarno??!! Da,naravno da sam ljuta, pogođena sam u živac.
Nema nikakve potrebe da vam dalje opisujem bilo što od radnje ovih priča, ali itekako imam potrebu reći vam koliko sam bila bijesna kada sam čitala o svim strahotama koje su navodne vještice proživljavale, a isto tako smirivali su me autorovi razgovori sa mnom, jer da, upravo je to bilo to, razgovor koji je on vodio sa mnom kao da pijemo kavu na terasi nekog kafića i pričamo o svemu što nas mući. On me optuživao, on mi je zamjerao, on me vodio, i odveo me na put gdje shvaćam kako nisam uvijek u pravu i kako očekivati roman tamo gdje ga nema je zaista moja greška, ali sam zato umjesto romana našla nešto što me šokiralo, potreslo i izbezumilo, a ujedno našla sam realnost, stvarnost, ljubav i predivnu borbu jednog pisca. „Ja želim biti cjelovit: da me vidiš od krvi i mesa, mene koji pišem ovaj roman. Pa da vidiš da taj roman nije moja jedina briga, da mi možda i uopće nije na prvom mjestu sav taj posao- pripovijedanje priča drugima. Imam ja svoju vlastitu priču, koju nitko nikada, osim mene samoga neće ispričati.“ „...onaj tko propovijeda, krvlju to radi; onaj tko čita, suzama dopisuje...“
Možda da vam još samo kažem kako me sama knjiga vizualno toliko impresionirala da joj se nikada neću moći nadiviti. To je jedna sasvim obična knjiga, neobičnog sadržaja, pisama sa toliko predanosti i ljubavi da joj zapravo više ništa ne bi trebalo dodati, ali ipak u nju su dodani crteži koji prikazuju bol, sprave za mučenja sa detaljnim opisima kako funkcioniraju, slike i skice koje upućuju na bludne radnje i sve vas to toliko uznemiri da poželite zatvoriti knjigu, a onda naletite na potpuno bijelu stranicu sa utisnutim slovima, a autor od vas traži da je zacrnite i saznate kakve tajne ta stranica krije ili nađete prazno crtovlje gdje autor od vas traži da napišete kako ste vi izgubili nevinost. To je nešto što nikako nisam očekivala, autor traži naše sudjelovanje u stvaranju priče i pokazuje nam kolika je zapravo težina i snaga pisane riječi.
...i mislite da sam puno napisala o ovoj knjizi...vjerujte, nije to ni pola...tek slijedi prava priča...
Recenziju napisala Sandra Avar
Pročitala sam ovu knjigu prije dva mjeseca, ali nisam odmah mogla pisati o njoj, iskreno to kažem što god mislili, ali nisam mogla, nisam znala kako da vam najvjernije prikažem bol, zgražanje i istovremeno oduševljenje, jer to sam sve u istome trenutku osjećala kada sam čitala ovaj ne roman nego bilježnicu jednog pisca. To je stvarno jedan kako i sam kaže sirov, goli prikaz nekoliko priča u nastajanju, svijet pisca kakav neki od vas ni zamisliti ne mogu. Čitam ove priče opet, i sada kada vam ovo pišem još uvijek listam njene stranice i čitam sve ispočetka redom i pitam se kako vam prenijeti te autorove neprenosive riječi.
Ovo bi ponajprije trebala biti priča o jednom svećeniku i jednoj vještici, o Božjem čovjeku koji jednostavno ne želi vjerovati kako je lov na vještice stvarnost, a ipak događa se. Događa se to da on nju još uvijek voli, volio ju je kada još nije postao svećenik, ostavio ju je zbog ne potrebe prema Bogu već zbog kruha koji je želio za sebe i svoju obitelj, a sada ju je pronašao slomljenu i optuženu da je vještica. Moram vam ispričati tu patnju žena koje su optužene za vradžbine i spolno općenje sa samim sotonom. Da, dobro ste pročitali to je priča o onih više od pola milijuna žena koje su spaljene na lomači pod optužbama da su vještice. One su prema riječima inkvizitora krive za djecu koja su umirala u svojim domovima, krive su za spolnu nemoć svojih muževa, krive su za bolesti i umiranje domaćih životinja, one su krive čak i za najezde štakora koje su zadesile mjesto gdje su se trenutno nalazile.
Znam, nije vam jasno kako su ih mogli za sve to optužiti, nije ni meni jasno kako je to moglo biti vražje djelo u tijelu žene. Nije mi jasno kako je to moglo biti vještičarenje i magija, kada je to sada u današnjem svijetu nešto sasvim normalno što može zadesiti bilo koju zemlju ovoga bijednog svijeta. Te su jadne žene bile optužene za orgije i varanje muževa, za ubojstva i bolesti, a po meni ni krive ni dužne, ali one su proglašene vješticama, one su mučene na užasnim spravama, one su kažnjene na najgore moguće načine. Ali dosta o tome, mislim da svi znate kako je to izgledalo davnih dana, mislim da ste svi više manje upućeni u taj svijet kojim su vladale „vještice“ pod teškom rukom inkvizitora.
Ono što je posebno u ovoj knjizi zapravo je i ono što me natjeralo preživjeti strahote nad ženama, a to je autorovo obraćanje čitateljima. Ali to nije bilo kakvo obraćanje već divni redovi ispisani realnom sudbinom. Svako drugo poglavlje autor posvećuje čitatelju/čitateljici i priča o svome životu, i priča o mukotrpnom radu pisca koji samo treba nekako zaraditi novac da udovolji ženinim hirovima pa svoje priče šalje novinama . Piše toliko iskreno i žarom koji će vam paliti kožu jer toliko je istinito sve što nam piše da osjećate kako vas osuđuje, ali ne znate za što ste točno osuđeni. On vas uistinu zavodi svojim riječima i dopušta vam da živite ovu priču zajedno sa njim, dopušta vam da čitate kroz njegove oči i da sami vidite koliko je prošlost i sadašnjost ista. Pokazuje vam koliko je nekada i danas ponižavanje žena bilo nešto sasvim normalno, nešto što je muškarcima davalo snagu. Da, ponižavali su nas nekada, a rade to i danas, ne pale nas na lomači, ali ponekad bi i to lakše ponijele. Žene su „nečiste“ i „lažne“?? One „lažno“ krvare, one „lažno“ plaću, podmukle su i prijetvorne?? „...žene su lakoga uma, žena uvijek vabi, ženska je suza začin zlobe, žena je prirodno zlo..“ „...ona je stupica, srce joj je mreža, a ruke okovi...“ Što stvarno??!! Da,naravno da sam ljuta, pogođena sam u živac.
Nema nikakve potrebe da vam dalje opisujem bilo što od radnje ovih priča, ali itekako imam potrebu reći vam koliko sam bila bijesna kada sam čitala o svim strahotama koje su navodne vještice proživljavale, a isto tako smirivali su me autorovi razgovori sa mnom, jer da, upravo je to bilo to, razgovor koji je on vodio sa mnom kao da pijemo kavu na terasi nekog kafića i pričamo o svemu što nas mući. On me optuživao, on mi je zamjerao, on me vodio, i odveo me na put gdje shvaćam kako nisam uvijek u pravu i kako očekivati roman tamo gdje ga nema je zaista moja greška, ali sam zato umjesto romana našla nešto što me šokiralo, potreslo i izbezumilo, a ujedno našla sam realnost, stvarnost, ljubav i predivnu borbu jednog pisca. „Ja želim biti cjelovit: da me vidiš od krvi i mesa, mene koji pišem ovaj roman. Pa da vidiš da taj roman nije moja jedina briga, da mi možda i uopće nije na prvom mjestu sav taj posao- pripovijedanje priča drugima. Imam ja svoju vlastitu priču, koju nitko nikada, osim mene samoga neće ispričati.“ „...onaj tko propovijeda, krvlju to radi; onaj tko čita, suzama dopisuje...“
Možda da vam još samo kažem kako me sama knjiga vizualno toliko impresionirala da joj se nikada neću moći nadiviti. To je jedna sasvim obična knjiga, neobičnog sadržaja, pisama sa toliko predanosti i ljubavi da joj zapravo više ništa ne bi trebalo dodati, ali ipak u nju su dodani crteži koji prikazuju bol, sprave za mučenja sa detaljnim opisima kako funkcioniraju, slike i skice koje upućuju na bludne radnje i sve vas to toliko uznemiri da poželite zatvoriti knjigu, a onda naletite na potpuno bijelu stranicu sa utisnutim slovima, a autor od vas traži da je zacrnite i saznate kakve tajne ta stranica krije ili nađete prazno crtovlje gdje autor od vas traži da napišete kako ste vi izgubili nevinost. To je nešto što nikako nisam očekivala, autor traži naše sudjelovanje u stvaranju priče i pokazuje nam kolika je zapravo težina i snaga pisane riječi.
...i mislite da sam puno napisala o ovoj knjizi...vjerujte, nije to ni pola...tek slijedi prava priča...
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar