Sarah i Eddie se slučajno upoznaju i kliknu na prvi pogled. Zaljube se u jednom danu i nakon toga provedu sedam dana zajedno. Rastanak dođe uz obećanje da će se čuti, ali nisu se čuli jer se Eddie zbog nečega odlučio ne javiti Sarah. Zbog čega joj se nije javio saznajte sami, a ja ću vam samo dalje napisati svojih par dojmova i reći da mi se knjiga baš i nije svidjela.
U poglavljima je kaos sa previše preskakanja iz sadašnjosti u prošlost pa to jako zbunjuje. Nepovezane su sve činjenice i priča je u neredu. U prvih 100 stranica su samo 4 važne činjenice koje čak i nisu spojler jer ih saznamo odmah u startu (Sarah je udana, sestre joj nema, Sarah se razvela, Eddie je nestao), a sve ostalo je opisivanje Sarinog kaosa u glavi i njeno paničarenje, a stvari koje radi mogu se nazvati uhođenjem.
Zamjeram autorici što odmah na početku odaje tajnu da je Sarah udana i da je to zatajila Eddiu, kao i činjenicu da uopće nije prikazala dramatičnost Eddijevog nestanka već o tome priča kao o nečem potpuno normalnom. Isto tako Sarah je prikazana kao histerična i impulzivna, a sve samo zbog jednog tipa koji se ne javlja, a to je po meni čisto pretjerivanje jer nijedan tip koji se ne javi tjedan dana ne zaslužuje da ja brinem gdje je on nestao.
Prvih 100 stranica mi je nakon čitanja istih ispalo potpuno nepotrebno jer ništa važno iz njih nisam saznala, ništa me emotivno nije dirnulo i imala sam osjećaj kao da ih nisam ni pročitala, kao da se to nije ni dogodilo. Znači, ništa, praznina. Pročitala sam na knjizi da je netko plakao uz ovaj roman, ja nisam, nikakve emocije mi priča nije potaknula, a isto tako nije mi bila ni tužna ni duhovita ni mudra. Hrpa nabrojanih stvari koje nemaju veze jedna sa drugom i nijedna od tih činjenica ne daje neku važnu poantu osim da ne smijemo odustajati od osoba koje volimo i kako uvijek imamo izbor, a to smo već ionako znali.
Trebala sam možda biti uzbuđena i oduševljena ili možda dirnuta, ali opet ništa od toga nije se dogodilo sa moje strane. To je trebala biti priča o ljubavi i čežnji sa nekim važnim poukama, ali za mene je to priča o ženi koja pi*di zbog lika koji se ne javlja i onda tu taj dramatičan preokret, kada netko tko je smatran mrtav zapravo nije mrtav, koji me malo zatekao jer nisam to očekivala, ali ipak nije bilo ni šoka ni suza jer je prikazano bez napetosti.
Nimalo me nije vuklo saznati gdje je Eddie nestao. Ako se mene pita, ja bi ga ostavila da trune tamo gdje i jest jer ako ne može reći što ga muči nek zauvijek šuti jer on je bio taj koji se trebao pomiriti i sa prošlosti i sa samim sobom i prihvatiti kako se zaljubio upravo u onu u koju ne bi trebao.
Ljubav je u romanu opisana kao površna, prošlost tu svima stvara probleme, oprost dolazi tek nakon što stvari postanu krajnje kritične, a zaborav dugo nije ni prikazan kao opcija. Nastavak života se određuje tek na samome kraju, a osjećaj krivnje uopće nije prikazan kao stvaran osjećaj krivnje. Toliko...bez zamjere molim, ovo je samo moje mišljenje i ne dajem preporuku ovoga puta.
Recenziju napisala Sandra Avar
U poglavljima je kaos sa previše preskakanja iz sadašnjosti u prošlost pa to jako zbunjuje. Nepovezane su sve činjenice i priča je u neredu. U prvih 100 stranica su samo 4 važne činjenice koje čak i nisu spojler jer ih saznamo odmah u startu (Sarah je udana, sestre joj nema, Sarah se razvela, Eddie je nestao), a sve ostalo je opisivanje Sarinog kaosa u glavi i njeno paničarenje, a stvari koje radi mogu se nazvati uhođenjem.
Zamjeram autorici što odmah na početku odaje tajnu da je Sarah udana i da je to zatajila Eddiu, kao i činjenicu da uopće nije prikazala dramatičnost Eddijevog nestanka već o tome priča kao o nečem potpuno normalnom. Isto tako Sarah je prikazana kao histerična i impulzivna, a sve samo zbog jednog tipa koji se ne javlja, a to je po meni čisto pretjerivanje jer nijedan tip koji se ne javi tjedan dana ne zaslužuje da ja brinem gdje je on nestao.
Prvih 100 stranica mi je nakon čitanja istih ispalo potpuno nepotrebno jer ništa važno iz njih nisam saznala, ništa me emotivno nije dirnulo i imala sam osjećaj kao da ih nisam ni pročitala, kao da se to nije ni dogodilo. Znači, ništa, praznina. Pročitala sam na knjizi da je netko plakao uz ovaj roman, ja nisam, nikakve emocije mi priča nije potaknula, a isto tako nije mi bila ni tužna ni duhovita ni mudra. Hrpa nabrojanih stvari koje nemaju veze jedna sa drugom i nijedna od tih činjenica ne daje neku važnu poantu osim da ne smijemo odustajati od osoba koje volimo i kako uvijek imamo izbor, a to smo već ionako znali.
Trebala sam možda biti uzbuđena i oduševljena ili možda dirnuta, ali opet ništa od toga nije se dogodilo sa moje strane. To je trebala biti priča o ljubavi i čežnji sa nekim važnim poukama, ali za mene je to priča o ženi koja pi*di zbog lika koji se ne javlja i onda tu taj dramatičan preokret, kada netko tko je smatran mrtav zapravo nije mrtav, koji me malo zatekao jer nisam to očekivala, ali ipak nije bilo ni šoka ni suza jer je prikazano bez napetosti.
Nimalo me nije vuklo saznati gdje je Eddie nestao. Ako se mene pita, ja bi ga ostavila da trune tamo gdje i jest jer ako ne može reći što ga muči nek zauvijek šuti jer on je bio taj koji se trebao pomiriti i sa prošlosti i sa samim sobom i prihvatiti kako se zaljubio upravo u onu u koju ne bi trebao.
Ljubav je u romanu opisana kao površna, prošlost tu svima stvara probleme, oprost dolazi tek nakon što stvari postanu krajnje kritične, a zaborav dugo nije ni prikazan kao opcija. Nastavak života se određuje tek na samome kraju, a osjećaj krivnje uopće nije prikazan kao stvaran osjećaj krivnje. Toliko...bez zamjere molim, ovo je samo moje mišljenje i ne dajem preporuku ovoga puta.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar