Profil
Odmah odbacite predrasude jer ova je priča trebala biti napisana isto kao što je P.S. Volim te trebao dobiti nastavak iako ga je jako malo čitatelja očekivalo. Ovo je priča o smrti, o gubitku voljenih osoba i o načinu na koji ljudi tuguju upravo zbog tog gubitka. Većina nas izgubila je nekoga koga smo jako voljeli, tugovali smo, patili u tišini i u napadu bijesa, zbog napokon prihvaćenog gubitka, povrijedili smo one koji su nam samo htjeli olakšati bol. Ponekad smo se oprostili na vrijeme, ponekad za taj oproštaj nije bilo vremena. Jesmo li preboljeli? Možda jesmo, a možda samo kažemo da jesmo, a zapravo još uvijek u srcu nosimo prazninu koju nitko ne može ispuniti jer ne dopuštamo nikome da preotme nečije mjesto.
„Smrt ne može pobijediti. Život se nastavlja.“ I nemamo izbora, moramo to prihvatiti jer život ima korijenje koje raste i širi se i dok se stvaraju nove uspomene bol zbog smrti polako jenjava. Holly je nakon smrti supruga prošla sve faze tugovanja, ali pomogla su joj Gerryjeva pisma uz koja je ojačala i pokrenula se. Sada živi drugi život sa drugim muškarcem, ali nakon snimke o smrti otvara se Pandorina kutija te ožive sve uspomene i Gerry je ponovno svuda oko nje. I koliko god se nećkala ipak na kraju pristane pomoći ljudima koji su neizlječivo bolesni da i oni napišu svoje posljednje riječi upućene voljenima jednako kao što je Gerry njoj ostavio pisma.
Teško joj je, pati u sebi, ali kreće u borbu gdje gubi dečka, razumijevanje i razum. Ponovno se slama iz dana u dan jer jedan po jedan ostavljaju je i ljudi kojima je pomagala. Smrt je neizbježna. Klub P.S.Volim te nastao je bez njenog znanja, ali jednom kada je ušla u krug ljudi koji samo žele iza sebe ostaviti nadu više nije mogla odbiti pomoći im napisati ta pisma, sastaviti planove ili pružiti zagrljaj u najtežim trenucima. Svi želimo da nas se sjećaju, da ostavimo trag, to su isto željeli i članovi Kluba P.S. Volim te, te pokazati svojim najmilijima da puste gubitak i uhvate se samo za lijepe uspomene, da ostave prošlost iza sebe i da izgrade nova sjećanja.
I da, tužna je to priča jer prikazuje mnoge rastanke koji nisu samo „vidimo se“ nego su konačno i posljednje „zbogom“. Da, ovo je knjiga uz koju se plače, ljutit ćete se zbog činjenice da nema pomoći i shvatit ćete da život ide dalje jer ostaje nada, nada da ćete preboljeti, nada da će vam biti lakše, a nada stvara novi život. I to je zapravo poanta cijele priče. Novi život nakon gubitka, novi prijatelji, nova utjeha, nova ljubav. Sve u svoje vrijeme, ali svakako i sve novo. Vjerujem da mnogi od nas imaju sjećanja koja nas proganjaju, ne daju nam mira u snovima, zarobljeni smo u njima i sa njima, ali ponekad je samo vrijeme da pustimo. Ako se niste mogli sa nekim oprostiti još uvijek to možete učiniti sami sa sobom, za svoj mir, za nove početke jer nikada ne zaboravljamo one koji su nas napustili, oni zauvijek žive u nama. Ovakve nam tople i inspirativne priče ponekad trebaju, da isplačemo dušu, da se prisjetimo što znači voljeti i koliko rastanak boli. Možda mi te suze nisu trebale, ali usprkos tome priča je dirljiva i predivna i ta nada koju daje, e to mi je trebalo.
Recenziju napisala Sandra Avar
Odmah odbacite predrasude jer ova je priča trebala biti napisana isto kao što je P.S. Volim te trebao dobiti nastavak iako ga je jako malo čitatelja očekivalo. Ovo je priča o smrti, o gubitku voljenih osoba i o načinu na koji ljudi tuguju upravo zbog tog gubitka. Većina nas izgubila je nekoga koga smo jako voljeli, tugovali smo, patili u tišini i u napadu bijesa, zbog napokon prihvaćenog gubitka, povrijedili smo one koji su nam samo htjeli olakšati bol. Ponekad smo se oprostili na vrijeme, ponekad za taj oproštaj nije bilo vremena. Jesmo li preboljeli? Možda jesmo, a možda samo kažemo da jesmo, a zapravo još uvijek u srcu nosimo prazninu koju nitko ne može ispuniti jer ne dopuštamo nikome da preotme nečije mjesto.
„Smrt ne može pobijediti. Život se nastavlja.“ I nemamo izbora, moramo to prihvatiti jer život ima korijenje koje raste i širi se i dok se stvaraju nove uspomene bol zbog smrti polako jenjava. Holly je nakon smrti supruga prošla sve faze tugovanja, ali pomogla su joj Gerryjeva pisma uz koja je ojačala i pokrenula se. Sada živi drugi život sa drugim muškarcem, ali nakon snimke o smrti otvara se Pandorina kutija te ožive sve uspomene i Gerry je ponovno svuda oko nje. I koliko god se nećkala ipak na kraju pristane pomoći ljudima koji su neizlječivo bolesni da i oni napišu svoje posljednje riječi upućene voljenima jednako kao što je Gerry njoj ostavio pisma.
Teško joj je, pati u sebi, ali kreće u borbu gdje gubi dečka, razumijevanje i razum. Ponovno se slama iz dana u dan jer jedan po jedan ostavljaju je i ljudi kojima je pomagala. Smrt je neizbježna. Klub P.S.Volim te nastao je bez njenog znanja, ali jednom kada je ušla u krug ljudi koji samo žele iza sebe ostaviti nadu više nije mogla odbiti pomoći im napisati ta pisma, sastaviti planove ili pružiti zagrljaj u najtežim trenucima. Svi želimo da nas se sjećaju, da ostavimo trag, to su isto željeli i članovi Kluba P.S. Volim te, te pokazati svojim najmilijima da puste gubitak i uhvate se samo za lijepe uspomene, da ostave prošlost iza sebe i da izgrade nova sjećanja.
I da, tužna je to priča jer prikazuje mnoge rastanke koji nisu samo „vidimo se“ nego su konačno i posljednje „zbogom“. Da, ovo je knjiga uz koju se plače, ljutit ćete se zbog činjenice da nema pomoći i shvatit ćete da život ide dalje jer ostaje nada, nada da ćete preboljeti, nada da će vam biti lakše, a nada stvara novi život. I to je zapravo poanta cijele priče. Novi život nakon gubitka, novi prijatelji, nova utjeha, nova ljubav. Sve u svoje vrijeme, ali svakako i sve novo. Vjerujem da mnogi od nas imaju sjećanja koja nas proganjaju, ne daju nam mira u snovima, zarobljeni smo u njima i sa njima, ali ponekad je samo vrijeme da pustimo. Ako se niste mogli sa nekim oprostiti još uvijek to možete učiniti sami sa sobom, za svoj mir, za nove početke jer nikada ne zaboravljamo one koji su nas napustili, oni zauvijek žive u nama. Ovakve nam tople i inspirativne priče ponekad trebaju, da isplačemo dušu, da se prisjetimo što znači voljeti i koliko rastanak boli. Možda mi te suze nisu trebale, ali usprkos tome priča je dirljiva i predivna i ta nada koju daje, e to mi je trebalo.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar