Naklada Ljevak
Alice je pedesetogodišnjakinja, profesorica kognitivne psihologije na fakultetu, u sretnom je braku i ima troje odrasle djece, ali Alice ima i Alzheimerovu bolest i onoga trenutka kada to sazna sve će joj se stvari posložiti na mjesto i shvatit će da je upravo zbog te bolesti na predavanju zaboravila kako upotpuniti rečenicu i zašto se izgubila upravo na fakultetu na kojem svakodnevno radi. Ne treba tu dalje ništa više pisati o radnji jer jednom riječju radnja je „Alzheimer“ i kako izgleda život jedne žene koja ima spomenutu bolest. Sve u detalje pratimo iz mjeseca u mjesec i patimo zajedno sa Alice koja se gubi u svome životu.
Konstantna iscrpljenost, umor, dezorijentiranost, nemoć, zaboravljivost, zbunjenost, nesanica i zabrinutost popraćena povremenom depresijom, napor u organizaciji, nepovezana sjećanja, gubitak biti vlastite ljudskosti. Već kad ovako nabrojim zvuči kao pravi kaos, a sada zamislite kako je osobama koje sa time moraju živjeti. Kako takvim osobama pomoći, na koji način im pružiti podršku? Kako razgovarati sa njima kada postoji velika vjerojatnost da vas oni neće ni prepoznati iako ste možda član obitelji?
Shrvana sam i uništena ovom knjigom, boli me činjenica da se nažalost mnogi ljudi bore sa tom opakom bolesti, a nitko tu ne može nikako pomoći. Emocionalno sam pokošena i ne mogu racionalno razmišljati. Ova priča o jednoj snažnoj ženi koja se bori sa bolesti demencije uistinu će vam promijeniti život i pokazati vam kako je Alzheimerova bolest velika muka, teška patnja i kraj, koji polako dolazi trnovitim putem, neizbježan je. Ne znam kako sve sumirati u neku suvislu cjelinu jer nema načina da se nešto lijepo napiše o toj temi. To je borba, snaga i upornost naspram odustajanja i smrti. To je emocionalni vrtlog, strah, sram i neznanje u odnost na njihovu bol, patnju i zbunjenost.
Nema lijeka, put je definiran i nije nimalo lagan. Proplakala sam pola knjige, sledila sam se kada Alice nije pogodila datum rođenja jedne od svojih kćeri jer tu sam shvatila da je bolest ovladala njome. I nisam sigurna jesam li sretna ili tužna zbog činjenice da je zaboravila čak i na terminalnu odluku koju je donijela davnih dana kada je tek bila saznala za postojanje svoje bolesti. Ukratko, šokirana sam. Nisam bila dovoljno upućena u spomenutu bolest i sada kada znam o čemu se točno radi i kako Alzheimer uništava mozak moram realno sagledati stvari i priznati da, iako hvala Bogu nemam genetske predispozicije za tu bolest, bojim se kako bi me ubilo saznanje da jednoga dana neću znati kako mi se djeca zovu ili da je čovjek koji živi sa mnom u istoj kući zapravo moj dugogodišnji suprug.
Jasno je da sve to dovodi do gubitka samopouzdanja i do generalne panike. Ljudi počinju pričati o njima, umjesto sa njima. Počinju osude i predrasude. Nedovoljno informacija dovodi do negiranja i neslaganja. Sve to je prikazano u knjizi, ali zamjeram autorici što je na tako hladan način pisala o okolini koja Alice ne doživljava onako kako bi trebali. Ona kao da nije potpuna osoba i svi su previše suzdržani oko nje. Trebalo je tu unijeti više empatije jer Alice ju je itekako zaslužila. Inače, knjige je odlična, daje punu definiciju bolesti o kojoj sam tako malo znala, uz to dobijemo stvarni put jedne žene koja je vjerojatno bila spremna na sve u životu osim na to da je uništi tako užasna bolest.
A onda je tu i jedan tako divan govor koji sam čitala suznih očiju, tako ohrabrujuć, tako iscrpan i temeljit, tako dirljiv, tako realan i stvaran, govor koji sam iščitala još dva puta iznova i koji me bacio u trans. I volim ovaj roman istom snagom kojom ga i mrzim. U meni su pomiješane emocije i nisam sigurna trebam li hvaliti ovo djelo ili žaliti zbog svih oboljelih ljudi. Ali, pročitajte, svakako pročitajte ovu knjigu jer možda vam pomogne shvatiti bolest barem djelomično, možda vam pokaže put kako se nositi sa tom bolesti, a možda vam samo pokaže kako se pomoći oboljelima od te bolesti. Neminovno je, naučit ćete nešto novo iz ove knjige ili će vas samo duboko potresti i vratiti vas na pravi put.
„Nemoj uzeti zdravo za gotovo stvari koje voliš u životu i sve će ti uspjeti.“
Recenziju napisala Sandra Avar
Alice je pedesetogodišnjakinja, profesorica kognitivne psihologije na fakultetu, u sretnom je braku i ima troje odrasle djece, ali Alice ima i Alzheimerovu bolest i onoga trenutka kada to sazna sve će joj se stvari posložiti na mjesto i shvatit će da je upravo zbog te bolesti na predavanju zaboravila kako upotpuniti rečenicu i zašto se izgubila upravo na fakultetu na kojem svakodnevno radi. Ne treba tu dalje ništa više pisati o radnji jer jednom riječju radnja je „Alzheimer“ i kako izgleda život jedne žene koja ima spomenutu bolest. Sve u detalje pratimo iz mjeseca u mjesec i patimo zajedno sa Alice koja se gubi u svome životu.
Konstantna iscrpljenost, umor, dezorijentiranost, nemoć, zaboravljivost, zbunjenost, nesanica i zabrinutost popraćena povremenom depresijom, napor u organizaciji, nepovezana sjećanja, gubitak biti vlastite ljudskosti. Već kad ovako nabrojim zvuči kao pravi kaos, a sada zamislite kako je osobama koje sa time moraju živjeti. Kako takvim osobama pomoći, na koji način im pružiti podršku? Kako razgovarati sa njima kada postoji velika vjerojatnost da vas oni neće ni prepoznati iako ste možda član obitelji?
Shrvana sam i uništena ovom knjigom, boli me činjenica da se nažalost mnogi ljudi bore sa tom opakom bolesti, a nitko tu ne može nikako pomoći. Emocionalno sam pokošena i ne mogu racionalno razmišljati. Ova priča o jednoj snažnoj ženi koja se bori sa bolesti demencije uistinu će vam promijeniti život i pokazati vam kako je Alzheimerova bolest velika muka, teška patnja i kraj, koji polako dolazi trnovitim putem, neizbježan je. Ne znam kako sve sumirati u neku suvislu cjelinu jer nema načina da se nešto lijepo napiše o toj temi. To je borba, snaga i upornost naspram odustajanja i smrti. To je emocionalni vrtlog, strah, sram i neznanje u odnost na njihovu bol, patnju i zbunjenost.
Nema lijeka, put je definiran i nije nimalo lagan. Proplakala sam pola knjige, sledila sam se kada Alice nije pogodila datum rođenja jedne od svojih kćeri jer tu sam shvatila da je bolest ovladala njome. I nisam sigurna jesam li sretna ili tužna zbog činjenice da je zaboravila čak i na terminalnu odluku koju je donijela davnih dana kada je tek bila saznala za postojanje svoje bolesti. Ukratko, šokirana sam. Nisam bila dovoljno upućena u spomenutu bolest i sada kada znam o čemu se točno radi i kako Alzheimer uništava mozak moram realno sagledati stvari i priznati da, iako hvala Bogu nemam genetske predispozicije za tu bolest, bojim se kako bi me ubilo saznanje da jednoga dana neću znati kako mi se djeca zovu ili da je čovjek koji živi sa mnom u istoj kući zapravo moj dugogodišnji suprug.
Jasno je da sve to dovodi do gubitka samopouzdanja i do generalne panike. Ljudi počinju pričati o njima, umjesto sa njima. Počinju osude i predrasude. Nedovoljno informacija dovodi do negiranja i neslaganja. Sve to je prikazano u knjizi, ali zamjeram autorici što je na tako hladan način pisala o okolini koja Alice ne doživljava onako kako bi trebali. Ona kao da nije potpuna osoba i svi su previše suzdržani oko nje. Trebalo je tu unijeti više empatije jer Alice ju je itekako zaslužila. Inače, knjige je odlična, daje punu definiciju bolesti o kojoj sam tako malo znala, uz to dobijemo stvarni put jedne žene koja je vjerojatno bila spremna na sve u životu osim na to da je uništi tako užasna bolest.
A onda je tu i jedan tako divan govor koji sam čitala suznih očiju, tako ohrabrujuć, tako iscrpan i temeljit, tako dirljiv, tako realan i stvaran, govor koji sam iščitala još dva puta iznova i koji me bacio u trans. I volim ovaj roman istom snagom kojom ga i mrzim. U meni su pomiješane emocije i nisam sigurna trebam li hvaliti ovo djelo ili žaliti zbog svih oboljelih ljudi. Ali, pročitajte, svakako pročitajte ovu knjigu jer možda vam pomogne shvatiti bolest barem djelomično, možda vam pokaže put kako se nositi sa tom bolesti, a možda vam samo pokaže kako se pomoći oboljelima od te bolesti. Neminovno je, naučit ćete nešto novo iz ove knjige ili će vas samo duboko potresti i vratiti vas na pravi put.
„Nemoj uzeti zdravo za gotovo stvari koje voliš u životu i sve će ti uspjeti.“
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar