Roman mi se čitanjem poklopio s ovom izolacijom pa susjedne aktivnost i gluposti mogu pratiti sa svoga prozora, samo što je to nakon dva dana postalo naporno i nezanimljivo budući da imam poprilično pristojne susjede koji nisu skloni skandalima. Pa ajde popratit ću knjigu, rekla sam si, možda je Katarini bilo zanimljivije. Ooo da, njoj je definitivno bilo zanimljivo jer ona je umislila da bi nešto moglo biti između nje i njenog susjeda s kojim razmjenjuje samo „Dobro jutro“ svakoga dana. Ne poznaju se, ali Katarina je uvjerena da će se upoznati i da će se on zaljubiti u nju jer ona je u njega već zaljubljena. Špijunira ga s prozora da vidi kada i s kime on dolazi kući, ljubomorna je na svaku žensku osobu s kojom on dođe kući i naravno, tempira u sekundu njihov zajednički odlazak na posao kako bi se na stepeništu pozdravili.
Ona jednostavno nije normalna! Zaluđena je tipom o kojem ništa ne zna, sa kojim čak ni ne razgovara, ali slika koju ona o njima ima u svojoj glavi ravna je ludilu. Upravo to je ova knjiga-prikaz ludila u osamljenosti. Radnja je monotona i naporna, Katarina je luda, a mi bi kao trebali iz svega toga dobiti poruku o tome kako ljudi lako polude i postanu paranoični kada su sami i nevidljivi. Ok, to je možda i točno, ali ova knjiga previše je bila dosadna da bih je uopće do kraja pročitala. Knjiga ima svega 180 stranica, stala sam na 80 i požalila zbog vremena koje sam potrošila na nju. Cijeli roman je monolog, a glavna akterica je i jedina akterica. Kroz njene riječi ona nas uvjerava kako je sve što ona čini normalno, ali sve što ćete pročitati čista su nagađanju, pretpostavke i izmišljeni scenariji.
Rečenica sa knjige: „...taj luđak ponekad opasno nalikuje nama samima.“je čisto sra*e jer ne pada mi napamet u tolikoj mjeri maštati o bilo kome tko se čak ni nije upoznao sa mnom. Ta žena pretjeruje u svemu što se lika tiče, a ne shvaća kako time sebi šteti i radi sebe ludom. Nikakva preporuka za ovu knjigu jer koliko god to nekima bilo super i cool i poučno, meni je bilo samo pretjerano i nepotrebno. Da je recimo bilo interakcije drugih likova onda bi možda i radnja postala napetija, svjesnija i uvjerljivija, ali ovako je samo jako bez veze. Katarina je spremna za psihijatrijski odjel, a bit ćete i vi ako povjerujete da je normalno slagati u glavi scenarije kakve ona radi.
Piše na knjizi da ćete se nasmijati, e pa meni ništa nije bilo smiješno jer kroz čitanje takvih poremećenih rečenica jedini osjećaj koji sam imala bilo je žaljenje osobe koja to priča. Doista sam je žalila što je sama i što ima takvu majku kakvu ima i što je uvjerena da su svi drugi bolji od nje, ali to me ipak nije potaklo da knjigu pročitam do kraja. Rekla mi je frendica da skoro sve do kraja ostaje isto uz jedan mali preokret, ali nije me zanimalo čitati dalje da saznam o čemu se radi. Bez zamjere što sam ovako otvorena, ali meni se knjiga uopće ne sviđa.
V.B.Z. online bookshop & club
Recenziju napisala Sandra Avar
Ona jednostavno nije normalna! Zaluđena je tipom o kojem ništa ne zna, sa kojim čak ni ne razgovara, ali slika koju ona o njima ima u svojoj glavi ravna je ludilu. Upravo to je ova knjiga-prikaz ludila u osamljenosti. Radnja je monotona i naporna, Katarina je luda, a mi bi kao trebali iz svega toga dobiti poruku o tome kako ljudi lako polude i postanu paranoični kada su sami i nevidljivi. Ok, to je možda i točno, ali ova knjiga previše je bila dosadna da bih je uopće do kraja pročitala. Knjiga ima svega 180 stranica, stala sam na 80 i požalila zbog vremena koje sam potrošila na nju. Cijeli roman je monolog, a glavna akterica je i jedina akterica. Kroz njene riječi ona nas uvjerava kako je sve što ona čini normalno, ali sve što ćete pročitati čista su nagađanju, pretpostavke i izmišljeni scenariji.
Rečenica sa knjige: „...taj luđak ponekad opasno nalikuje nama samima.“je čisto sra*e jer ne pada mi napamet u tolikoj mjeri maštati o bilo kome tko se čak ni nije upoznao sa mnom. Ta žena pretjeruje u svemu što se lika tiče, a ne shvaća kako time sebi šteti i radi sebe ludom. Nikakva preporuka za ovu knjigu jer koliko god to nekima bilo super i cool i poučno, meni je bilo samo pretjerano i nepotrebno. Da je recimo bilo interakcije drugih likova onda bi možda i radnja postala napetija, svjesnija i uvjerljivija, ali ovako je samo jako bez veze. Katarina je spremna za psihijatrijski odjel, a bit ćete i vi ako povjerujete da je normalno slagati u glavi scenarije kakve ona radi.
Piše na knjizi da ćete se nasmijati, e pa meni ništa nije bilo smiješno jer kroz čitanje takvih poremećenih rečenica jedini osjećaj koji sam imala bilo je žaljenje osobe koja to priča. Doista sam je žalila što je sama i što ima takvu majku kakvu ima i što je uvjerena da su svi drugi bolji od nje, ali to me ipak nije potaklo da knjigu pročitam do kraja. Rekla mi je frendica da skoro sve do kraja ostaje isto uz jedan mali preokret, ali nije me zanimalo čitati dalje da saznam o čemu se radi. Bez zamjere što sam ovako otvorena, ali meni se knjiga uopće ne sviđa.
V.B.Z. online bookshop & club
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar