„Aljaska ili ništa. Ova država, ovo mjesto, drugačije je od svih ostalih. Tu ćete naći ljepotu i užas; ona vas spašava i uništava.“
Ernt, ratni zarobljenik, čovjek kojeg se bojite, čovjek kojem ne možete vjerovati, čovjek naglih odluka i nepredvidljive čudi po tko zna koji puta gubi posao i traži promjenu. Traži mjesto gdje će biti svoj na svome, a ujedno i mjesto gdje ga neće progutati tama u kojoj ga njegove noćne more pretvaraju u nasilnika stisnutih šaka. Nakon što od prijatelja dobije u nasljedstvo mali posjed na Aljasci, Ernt sa suprugom i kćeri ishitreno odlazi u ta bespuća divljine. Dolaze tamo potpuno nepripremljeni za ono što ih čeka i kada Ernt shvati kamo su došli pokreće svoj pakleni plan-ubiti uljeze i zaštititi obitelj, ali sve radi pogrešno.
Aljaska je mjesto gdje je u lipnju proljeće, u srpnju ljeto, a u kolovozu je već jesen, sve ostalo mračna je i hladna zima, zima koja će izjedati Ernta te polako uništavati njegovu suprugu i uznemiravati hrabru kći Leni. „Zima je tek počela. Hladnoća i tama će još dugo, dugo potrajati, a one su ovdje gore bile same, zarobljene u toj brvnari s tatom. Iz noći u noć ležala je budna i brinula se. Njezin strah i tjeskoba zbog vanjskog svijeta izoštrili su se poput oštrice noža. Neke strahove nosite sami.“ Uz Ernta proživljavale su strahote, ali mislim da ste i sami svjesni da uz zlostavljača život nije bajka nego samo strah i sram. „Strah i stid je razumjela. Strah vas je tjerao da pobjegnete i sakrijete se, a stid da šutite, ali ovaj bijes je želio nešto drugo. Oslobođenje.“
Dvije mlade žene bile su spremne na sve, naučile su pucati, naučile su ubijati, naučile su šutjeti pognute glave i pomno birati riječi koje izgovaraju pred Erntom. Naučile su lagati i skrivati istinu samo kako bi preživjele, samo kako se otac ne bi opet okomio šakama na majku. Jedino što Leni nikako nije mogla shvatiti je zašto majka ne prijavi oca ili zašto jednostavne ne odu, a onda shvatite kako ni majka nije sigurna kako postupiti jer i dalje se vodi osjećajima koje si nisam mogla objasniti. „Ponekad mi se čini da je to snaga, a ponekad slabost, ali ne znam kako ga prestati voljeti.“
A visoki su bili zidovi što ih je Ernt podizao cijelo vrijeme oko sebe i svoje obitelji, ne samo stvarni zid već i protivljenje svemu i svakome. Njegov stav govorio je-napad iako su ratovi završili, iako nitko nije prijetio ni njemu ni njegovoj obitelji. „Zidovi skrivaju ono što se događa iza njih. Zarobe ljude koji su unutra.“ „Moja Aljaska“ istovremeno je dirljiva i razorna priča prepuna emocija koje duboko pogađaju. Osjećaj nemoći bio je sveprisutan, ali čitala sam je bez daha. Ovo je još jedna u nizu predivnih priča autorice koja zna kako vas rasplakati i svezati čvor u grlu, a isto tako zna kako je izgledao život na Aljasci. Koliko god sam strepila kroz cijelu priču toliko sam i gajila puno nade jer ovo i jest priča o nadi koju dvije žene nisu gubile i uvijek su iznova maštale o slobodi i o sreći. To je priča o nekoj drugačijoj ljubavi, a ujedno i o novoj ljubavi.
Okrutnost prema ženama o kojoj tu čitamo slamala mi je srce, ali ova je priča usprkos svemu pokazala kako uvijek ima izlaza te da je samo potrebno potražiti pomoć. Za Enrta nije bilo pomoći, rat ga je uništio, slomio mu je duh, a onda je Ernt lomio sve oko sebe. Velika preporuka od mene, čitajte svakako, budite spremni na bol i patnju dok ujedno uživate u predivnim opisima Aljaske. Također se spominju vrlo zanimljivi naslovi knjiga jer Leni je voljela čitati razne naslove (Zov divljine, Pitaj Alicu, Ljubavna priča, Ptice umiru pjevajući, Gospodar prstenova, Plamen i cvijet, pa čak i horori Stephena Kinga). Ova knjiga je borba za obitelj, potresna priča o krhkosti i snazi u prostranstvima ljepote i opasnosti.
Znanje
Recenziju napisala Sandra Avar
Ernt, ratni zarobljenik, čovjek kojeg se bojite, čovjek kojem ne možete vjerovati, čovjek naglih odluka i nepredvidljive čudi po tko zna koji puta gubi posao i traži promjenu. Traži mjesto gdje će biti svoj na svome, a ujedno i mjesto gdje ga neće progutati tama u kojoj ga njegove noćne more pretvaraju u nasilnika stisnutih šaka. Nakon što od prijatelja dobije u nasljedstvo mali posjed na Aljasci, Ernt sa suprugom i kćeri ishitreno odlazi u ta bespuća divljine. Dolaze tamo potpuno nepripremljeni za ono što ih čeka i kada Ernt shvati kamo su došli pokreće svoj pakleni plan-ubiti uljeze i zaštititi obitelj, ali sve radi pogrešno.
Aljaska je mjesto gdje je u lipnju proljeće, u srpnju ljeto, a u kolovozu je već jesen, sve ostalo mračna je i hladna zima, zima koja će izjedati Ernta te polako uništavati njegovu suprugu i uznemiravati hrabru kći Leni. „Zima je tek počela. Hladnoća i tama će još dugo, dugo potrajati, a one su ovdje gore bile same, zarobljene u toj brvnari s tatom. Iz noći u noć ležala je budna i brinula se. Njezin strah i tjeskoba zbog vanjskog svijeta izoštrili su se poput oštrice noža. Neke strahove nosite sami.“ Uz Ernta proživljavale su strahote, ali mislim da ste i sami svjesni da uz zlostavljača život nije bajka nego samo strah i sram. „Strah i stid je razumjela. Strah vas je tjerao da pobjegnete i sakrijete se, a stid da šutite, ali ovaj bijes je želio nešto drugo. Oslobođenje.“
Dvije mlade žene bile su spremne na sve, naučile su pucati, naučile su ubijati, naučile su šutjeti pognute glave i pomno birati riječi koje izgovaraju pred Erntom. Naučile su lagati i skrivati istinu samo kako bi preživjele, samo kako se otac ne bi opet okomio šakama na majku. Jedino što Leni nikako nije mogla shvatiti je zašto majka ne prijavi oca ili zašto jednostavne ne odu, a onda shvatite kako ni majka nije sigurna kako postupiti jer i dalje se vodi osjećajima koje si nisam mogla objasniti. „Ponekad mi se čini da je to snaga, a ponekad slabost, ali ne znam kako ga prestati voljeti.“
A visoki su bili zidovi što ih je Ernt podizao cijelo vrijeme oko sebe i svoje obitelji, ne samo stvarni zid već i protivljenje svemu i svakome. Njegov stav govorio je-napad iako su ratovi završili, iako nitko nije prijetio ni njemu ni njegovoj obitelji. „Zidovi skrivaju ono što se događa iza njih. Zarobe ljude koji su unutra.“ „Moja Aljaska“ istovremeno je dirljiva i razorna priča prepuna emocija koje duboko pogađaju. Osjećaj nemoći bio je sveprisutan, ali čitala sam je bez daha. Ovo je još jedna u nizu predivnih priča autorice koja zna kako vas rasplakati i svezati čvor u grlu, a isto tako zna kako je izgledao život na Aljasci. Koliko god sam strepila kroz cijelu priču toliko sam i gajila puno nade jer ovo i jest priča o nadi koju dvije žene nisu gubile i uvijek su iznova maštale o slobodi i o sreći. To je priča o nekoj drugačijoj ljubavi, a ujedno i o novoj ljubavi.
Okrutnost prema ženama o kojoj tu čitamo slamala mi je srce, ali ova je priča usprkos svemu pokazala kako uvijek ima izlaza te da je samo potrebno potražiti pomoć. Za Enrta nije bilo pomoći, rat ga je uništio, slomio mu je duh, a onda je Ernt lomio sve oko sebe. Velika preporuka od mene, čitajte svakako, budite spremni na bol i patnju dok ujedno uživate u predivnim opisima Aljaske. Također se spominju vrlo zanimljivi naslovi knjiga jer Leni je voljela čitati razne naslove (Zov divljine, Pitaj Alicu, Ljubavna priča, Ptice umiru pjevajući, Gospodar prstenova, Plamen i cvijet, pa čak i horori Stephena Kinga). Ova knjiga je borba za obitelj, potresna priča o krhkosti i snazi u prostranstvima ljepote i opasnosti.
Znanje
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar