Egmont Hrvatska
Znači, kako sama naslovnica kaže, ovo nije priručnik za roditelje, nije to knjiga koja će vam reći kako biti roditelj, kako odgajati svoju djecu ili kako spasiti zdrav razum kada vam prikipi u svom tom kaosu. Ovo je život jedne mame koji je zapravo život sviju nas mama, ovo je brutalno iskrena i necenzurirana stvarnost svake mame, a eto ova se usudila sve to javno iznijeti na svome blogu, a sada i u knjizi. Nije to nikakva tajna, samo o tome se baš i ne priča. Zašto? Zato što se poneke mame srame iznijeti sva sra..a koja dožive sa ostatkom svijeta, za Sarah to nije problem kao ni za mene jer sam se jako poistovjetila sa njenim problemima i suosjećam sa njom samo zato jer sam baš sve skoro u detalje i ja doživjela sa svoje troje djece.
Svaka mama sjetit će se muka po dojenju, neprospavanih noći, kakice koja curi iz odjelca i suza koje smo lile kako bi utješile same sebe. Sve je to ok, to sve mame prolaze i skroz je normalno u grad otići sa flekom na majici. Nađete frendice koje također imaju djecu samo kako bi se mogle jadati jedna drugoj i tako smanjiti svoj mizeran status majke i kućanice. Prava je borba u samo jednoj minuti odgovoriti na stotinu pitanja, a tek kako bi se rado mijenjale sa mužem koji radi umjesto bile doma sa djecom, neću ni govoriti o tome. „Ljubomora koju on osjeća prema meni jednaka je ljubomori koju ja osjećam prema njemu.“ Da, i moj je super i on bi se mijenjao sa mnom, ali pravi kaos nastaje tek kada mama da petama vjetra, a on ostane sam sa klincima koji mu uzgred rečeno popiju sve živce.
Pun nam je kufer svega, cendranje spada u opis našeg posla majke, izlazak iz kuće sa djecom nemoguća je misija, isto tako i bez njih. Kuća mi je u konstantnom neredu i kaosu, nije da ne čistim, ali ne čistim dovoljno brzo, očito. Imam samo dvije ruke pa kad shvatim da pola isplaniranih stvari ne stignem pukne me stres, pa urlam, pa protestiram, pa na kraju i plačem...sve je to normalno, kužim ja to. Nakon što se smirim sve ih redom grlim, ljubim i volim, opet normalna stvar jer doista ih volim iako ih barem deset puta na dan pošaljem u rodno mjesto. „Nitko ne može neprestano biti Supermama.“ Takve smo, dobre smo, loše smo, svojeglave smo, zaboravljive smo, vičemo, a samo sekundu kasnije imamo grižnju savjesti. Koliko sam iz ove knjige skužila Sarah svoju djecu odgaja najbolje što zna i ne opravdava se nikome, ista je ja. Dajem sve od sebe i ne krivim se ako pogriješim jer majke slobodno i pogriješe.
Drage mame, u redu je ako vam pukne film i sve pošaljete dovraga, u redu je da kažete kako vam je svega dosta, u redu je da vam majčinstvo teško pada jer nije lako i ponekad nije zabavno, ali sitnice nas vade iz kolotečine i pokažu nam kako imamo divnu djecu koja nas vole i koju obožavamo. Zapamtite sve mi isto proživljavamo i sve ste divne, vaše je tijelo lijepo i vi ste najbolje majke svojoj djeci. Jest da je teško, ali priznajte isplati se. Jedan savjet muževima: „Ako šizi, popustite joj. Zapravo vas ne mrzi. Ni djecu. Ni kuću. Ni svoj život. Samo doživljava (trenutačni) živčani slom.“
Mame čine lude stvari i život sa djecom ima loših i dobrih dana (iako loši su nekako u vodstvu) ali povremeni padovi ne čine vas lošim roditeljima, čak ni neke krive odluke vas ne čine lošim roditeljima, sve je to samo uigravanje, kažu postat će lakše sa godinama (lažu). Uglavnom, ovo je divna knjigica koja će vam nasmijati do suza i pokazati vam kako sve majke svijeta doživljavaju istu sudbinu i kako se sve ipak nekako nosimo sa time i ne pokazujemo koliko je teško nego pokažemo samo koliko volimo. „Ne baš savršena mama“ neće vam dati savjete kako utišati uplakano dijete, ali će vam dati na znanje kako je ok imati uplakano dijete isto kao što je ok biti nesavršena mama. Preporučam knjigu svim majkama, čisto da dobijete na znanje da niste same.
Recenziju napisala Sandra Avar
Znači, kako sama naslovnica kaže, ovo nije priručnik za roditelje, nije to knjiga koja će vam reći kako biti roditelj, kako odgajati svoju djecu ili kako spasiti zdrav razum kada vam prikipi u svom tom kaosu. Ovo je život jedne mame koji je zapravo život sviju nas mama, ovo je brutalno iskrena i necenzurirana stvarnost svake mame, a eto ova se usudila sve to javno iznijeti na svome blogu, a sada i u knjizi. Nije to nikakva tajna, samo o tome se baš i ne priča. Zašto? Zato što se poneke mame srame iznijeti sva sra..a koja dožive sa ostatkom svijeta, za Sarah to nije problem kao ni za mene jer sam se jako poistovjetila sa njenim problemima i suosjećam sa njom samo zato jer sam baš sve skoro u detalje i ja doživjela sa svoje troje djece.
Svaka mama sjetit će se muka po dojenju, neprospavanih noći, kakice koja curi iz odjelca i suza koje smo lile kako bi utješile same sebe. Sve je to ok, to sve mame prolaze i skroz je normalno u grad otići sa flekom na majici. Nađete frendice koje također imaju djecu samo kako bi se mogle jadati jedna drugoj i tako smanjiti svoj mizeran status majke i kućanice. Prava je borba u samo jednoj minuti odgovoriti na stotinu pitanja, a tek kako bi se rado mijenjale sa mužem koji radi umjesto bile doma sa djecom, neću ni govoriti o tome. „Ljubomora koju on osjeća prema meni jednaka je ljubomori koju ja osjećam prema njemu.“ Da, i moj je super i on bi se mijenjao sa mnom, ali pravi kaos nastaje tek kada mama da petama vjetra, a on ostane sam sa klincima koji mu uzgred rečeno popiju sve živce.
Pun nam je kufer svega, cendranje spada u opis našeg posla majke, izlazak iz kuće sa djecom nemoguća je misija, isto tako i bez njih. Kuća mi je u konstantnom neredu i kaosu, nije da ne čistim, ali ne čistim dovoljno brzo, očito. Imam samo dvije ruke pa kad shvatim da pola isplaniranih stvari ne stignem pukne me stres, pa urlam, pa protestiram, pa na kraju i plačem...sve je to normalno, kužim ja to. Nakon što se smirim sve ih redom grlim, ljubim i volim, opet normalna stvar jer doista ih volim iako ih barem deset puta na dan pošaljem u rodno mjesto. „Nitko ne može neprestano biti Supermama.“ Takve smo, dobre smo, loše smo, svojeglave smo, zaboravljive smo, vičemo, a samo sekundu kasnije imamo grižnju savjesti. Koliko sam iz ove knjige skužila Sarah svoju djecu odgaja najbolje što zna i ne opravdava se nikome, ista je ja. Dajem sve od sebe i ne krivim se ako pogriješim jer majke slobodno i pogriješe.
Drage mame, u redu je ako vam pukne film i sve pošaljete dovraga, u redu je da kažete kako vam je svega dosta, u redu je da vam majčinstvo teško pada jer nije lako i ponekad nije zabavno, ali sitnice nas vade iz kolotečine i pokažu nam kako imamo divnu djecu koja nas vole i koju obožavamo. Zapamtite sve mi isto proživljavamo i sve ste divne, vaše je tijelo lijepo i vi ste najbolje majke svojoj djeci. Jest da je teško, ali priznajte isplati se. Jedan savjet muževima: „Ako šizi, popustite joj. Zapravo vas ne mrzi. Ni djecu. Ni kuću. Ni svoj život. Samo doživljava (trenutačni) živčani slom.“
Mame čine lude stvari i život sa djecom ima loših i dobrih dana (iako loši su nekako u vodstvu) ali povremeni padovi ne čine vas lošim roditeljima, čak ni neke krive odluke vas ne čine lošim roditeljima, sve je to samo uigravanje, kažu postat će lakše sa godinama (lažu). Uglavnom, ovo je divna knjigica koja će vam nasmijati do suza i pokazati vam kako sve majke svijeta doživljavaju istu sudbinu i kako se sve ipak nekako nosimo sa time i ne pokazujemo koliko je teško nego pokažemo samo koliko volimo. „Ne baš savršena mama“ neće vam dati savjete kako utišati uplakano dijete, ali će vam dati na znanje kako je ok imati uplakano dijete isto kao što je ok biti nesavršena mama. Preporučam knjigu svim majkama, čisto da dobijete na znanje da niste same.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar