Znanje
Rijetko što preporučim već u prvoj rečenici, ali ovo preporučam od srca. Na prvu ni pojma nemam što da napišem o ovome romanu a da vas pritom ne odvedem u krivome smjeru...bilo što da kažem o radnji ispostavit će se netočnom tvrdnjom jer kako priča odmiče tako sam i sama shvaćala kako prvotna priča nema veze sa krajem, a opet ima jako puno poveznica koje čine cjelinu, ali tako to valjda mora biti kako bi se stvorila prava senzacija. Čitam ja tako ovaj roman, koji je ujedno pravi krimić sa likovima koji se totalno užive u uloge detektiva i radnja mi ide polako, zapravo jako polako jer se treba stvoriti dojam čekanja. Pa čitam dalje i čekam. I zapitam se ja tako na sredini romana: „Kuda to mene vodi ova priča? Ima li tu ikakve poante?“ Prolazim kroz jako kratke dijaloge, kojih usput rečeno ima puno, čak mogu reći da dijalozi čine priču jer opisa kao da i nema. Kratki su to dijalozi, ali pršte sarkazmom i cinizmom, a stvaraju popriličnu prisnost sa likovima. Ti dijalozi prikazuju užas, strah i očaj i čudim se sama sebi kako to prije nisam shvatila.
Shvatila što? Eh da...ovako ću vam to opisati. Priča je ovo o dvojici dječaka kojima je tek šest godina i koji su oteti. Prođe deset godina i igrom slučaja (ili ne) pojavi se jedan od njih. Sada se tu postavlja milijun pitanja. Jesu li oni doista bili oteti? Tko ih je oteo? Kako nitko ništa nije vidio? Kakve tajne roditelji otete djece kriju? Gdje se nalazi drugi dječak? I razglaba se o svemu tome kroz priču, uspoređuju se uzorci, prati se određene osobe, kopa se na nedozvoljenim mjestima u potrazi za informacijama, pa se recimo 100 stranica prije kraja dogodi šok, pa još jedan i još jedan i čitam priču sa suzama u očima i pitam se kako sam mogla toliko pogriješiti, kako nisam odmah shvatila da ta priča o otmici krije toliki užas. Doslovno sam završila čitanje ove knjige sa suzama koje su mi tekla niz lice. Ne da sam bila šokirana otkrićima nego sam bila shrvana i duboko potresena i plakala sam zbog te djece, i plakala sam zbog tih roditelja.
Stvarno sam bila uvjerena kako je to samo odličan krimi roman, ali kada je radnja postala psihološki nastrojena i kada je taj krimi postao triler ostala sam zabezeknuta. Zapravo sam cijelo vrijeme čitanja čekala da se nešto okrutno dogodi (sa nekom nadom da se možda neće) a kada se to stvarno dogodilo došlo je vrijeme da se još jednom oporavim od šoka i skinem kapu Cobenu koji me svaki puta svojim pričama iznenadi i potakne na razmišljanje. I sada se pitate koja je tu poanta priče? Ne mogu vam reći, to stvarno morate pročitati da biste razumjeli, to morate sami doživjeti jer ovo je priča o patnji, o teškim lažima, o povjerenju, o bolnoj istini i o djeci koja su bila samo djeca. Suosjećam i sa tom djecom i sa njihovim roditeljima, svi su oni prošli kroz pakao, većina njih će u tom paklu i ostati.
Mislim da je važno za spomenuti kako u romanu nema nikakvih okrutnih scena, nema masakra, ali ono što će vam određene rečenice učiniti to je puno gore od bilo kakvih krvavih opisa. Savjetujem vam i da knjigu pročitate do kraja, nemojte stati na pola iako će vam radnja biti spora, nastavite čitati jer ono najteže i najbolnije tek dolazi. Nijednom se nisam razočarala u Cobenovim romanima, ali uvijek sam izvukla važnu poantu o nekom stupnju svoga života. Njegove priče imaju dubinu i prikazuju realne životne situacije pa tako i ova koja će vam kroz strah i laži pokazati koje je pravo značenje riječi Dom.
Recenziju napisala Sandra Avar
Rijetko što preporučim već u prvoj rečenici, ali ovo preporučam od srca. Na prvu ni pojma nemam što da napišem o ovome romanu a da vas pritom ne odvedem u krivome smjeru...bilo što da kažem o radnji ispostavit će se netočnom tvrdnjom jer kako priča odmiče tako sam i sama shvaćala kako prvotna priča nema veze sa krajem, a opet ima jako puno poveznica koje čine cjelinu, ali tako to valjda mora biti kako bi se stvorila prava senzacija. Čitam ja tako ovaj roman, koji je ujedno pravi krimić sa likovima koji se totalno užive u uloge detektiva i radnja mi ide polako, zapravo jako polako jer se treba stvoriti dojam čekanja. Pa čitam dalje i čekam. I zapitam se ja tako na sredini romana: „Kuda to mene vodi ova priča? Ima li tu ikakve poante?“ Prolazim kroz jako kratke dijaloge, kojih usput rečeno ima puno, čak mogu reći da dijalozi čine priču jer opisa kao da i nema. Kratki su to dijalozi, ali pršte sarkazmom i cinizmom, a stvaraju popriličnu prisnost sa likovima. Ti dijalozi prikazuju užas, strah i očaj i čudim se sama sebi kako to prije nisam shvatila.
Shvatila što? Eh da...ovako ću vam to opisati. Priča je ovo o dvojici dječaka kojima je tek šest godina i koji su oteti. Prođe deset godina i igrom slučaja (ili ne) pojavi se jedan od njih. Sada se tu postavlja milijun pitanja. Jesu li oni doista bili oteti? Tko ih je oteo? Kako nitko ništa nije vidio? Kakve tajne roditelji otete djece kriju? Gdje se nalazi drugi dječak? I razglaba se o svemu tome kroz priču, uspoređuju se uzorci, prati se određene osobe, kopa se na nedozvoljenim mjestima u potrazi za informacijama, pa se recimo 100 stranica prije kraja dogodi šok, pa još jedan i još jedan i čitam priču sa suzama u očima i pitam se kako sam mogla toliko pogriješiti, kako nisam odmah shvatila da ta priča o otmici krije toliki užas. Doslovno sam završila čitanje ove knjige sa suzama koje su mi tekla niz lice. Ne da sam bila šokirana otkrićima nego sam bila shrvana i duboko potresena i plakala sam zbog te djece, i plakala sam zbog tih roditelja.
Stvarno sam bila uvjerena kako je to samo odličan krimi roman, ali kada je radnja postala psihološki nastrojena i kada je taj krimi postao triler ostala sam zabezeknuta. Zapravo sam cijelo vrijeme čitanja čekala da se nešto okrutno dogodi (sa nekom nadom da se možda neće) a kada se to stvarno dogodilo došlo je vrijeme da se još jednom oporavim od šoka i skinem kapu Cobenu koji me svaki puta svojim pričama iznenadi i potakne na razmišljanje. I sada se pitate koja je tu poanta priče? Ne mogu vam reći, to stvarno morate pročitati da biste razumjeli, to morate sami doživjeti jer ovo je priča o patnji, o teškim lažima, o povjerenju, o bolnoj istini i o djeci koja su bila samo djeca. Suosjećam i sa tom djecom i sa njihovim roditeljima, svi su oni prošli kroz pakao, većina njih će u tom paklu i ostati.
Mislim da je važno za spomenuti kako u romanu nema nikakvih okrutnih scena, nema masakra, ali ono što će vam određene rečenice učiniti to je puno gore od bilo kakvih krvavih opisa. Savjetujem vam i da knjigu pročitate do kraja, nemojte stati na pola iako će vam radnja biti spora, nastavite čitati jer ono najteže i najbolnije tek dolazi. Nijednom se nisam razočarala u Cobenovim romanima, ali uvijek sam izvukla važnu poantu o nekom stupnju svoga života. Njegove priče imaju dubinu i prikazuju realne životne situacije pa tako i ova koja će vam kroz strah i laži pokazati koje je pravo značenje riječi Dom.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar