Profil
„Smisao života nije samo prkošenje smrti, nego i prkošenje samomu sebi, ustrajanje na preobrazbi. Dok god ste se u stanju preobraziti, prijatelji, ne možete umrijeti. Što je zajedničko Clarku Kentu i kameleonu? U trenutku kada se nađu na rubu uništenja, oni se promijene. Kamo su otišli? To nitko ne vidi. Kameleon je postao grana. Clark Kent postao je Superman.“
Budući da je mnogo teza o tome želite li vi saznati točan datum svoje smrti i želite li nešto vezano uz to promijeniti ili ne, ja mogu samo dati svoje skromno mišljenje..ovo četvero braće i sestara koji su davne 1969.godine odlučili posjetiti vidovnjakinju i saznati datume svoje smrti nisu učinili ništa kako bi te datume izbjegli, učinili su malo kako bi se promijenili, ali nisu prkosili smrti...prepustili su joj se, pomogli su joj, predali su se. Možda ne svi, ali kako budete čitali priču shvatit ćete kako su neki nezaobilazno pali u ralje smrti, dok su se drugi ciljano i bez nimalo kajanja mračnom ponoru jednostavno prepustili. Nisu svi živjeli ispunjeno ni sretno, ali živjeli su svoje živote pokušavajući promijeniti nešto, da bi to nešto na kraju ispalo tragično, uvijek i opet sa točnim datumom.
Kroz roman prolazi mnogo kajanja, mnogo boli, ta smrt koja im visi iznad glava stvara pritisak koji ih tjera da bježe, ali opet u krivom smjeru. Donose nove odluke kako bi živjeli punim plućima i napokon prestali bježati, ali i dalje nisu pobjegli nikamo. Kaže moj muž-ako je vaš red, onda je red, tome se ne može pobjeći. Opet sa druge strane, nije lako prihvatiti činjenicu da ćete umrijeti mladi, a još niste života ni vidjeli, pa pokušavate strpati brdo stvari i odluka u jako malo vremena, a ishod se ne mijenja, ali znati da ćete doživjeti starost uvelike sve mijenja i tada dobijete vrijeme, ali nikako besmrtnost. Da, puno je tu razmišljanja o umiranju, ali u knjizi se ta „spodoba“ skoro i ne spominje, jer ta su djeca odrasla, došli su do svojih datuma, neki prije, neki kasnije, ali tu su i za života nisu razmišljali o ovome o čemu vam ja pišem, ali želim da znate kako ćete imati jako puno pitanja kada do kraja pročitate ovu knjigu.
Šokirala sam se spoznajom kako netko želi živjeti, dok drugi puštaju da im život gasne samo zbog proricanja, bez borbe, stoga da, ovo je roman o borbi, onoj unutarnjoj, o snazi, onoj neopisivoj. Napetost, šok i nevjerica, oči širom otvorene i ne mogu doći sebi nakon pročitanog. Potreslo me, navelo me da sve preispitujem, potvrdilo mi je da kad je nekome red onda je stvarno red i male su šanse za spas. Meni je važno samo sretno proživjeti, nekima samo doživjeti, a nekima nije ništa važno. Zato, nećemo o tome, ali o sudbini bi se moglo svašta reći, svašta se zapitati...Ima li tu pravde? Možemo li bilo što promijeniti? Kako se postaviti prema situaciji? Trebamo li nešto pokušati zaobići? Smatram da ih je to saznanje uvelike promijenilo i odredilo i uništilo. I možda će vam se sve ovo što čitate činiti kao nepovezana cjelina, niz činjenica, suprotstavljanje u stavovima, ali ruku na srce i knjiga je sama po sebi jako kontradiktorna, ali vi sebi sami iz ove zanimljive priče puno jeze i straha izvucite vama bitnu poantu, a poante ima, o svemu, o životu, o stabilnosti, o ciljevima, a ponajviše o obitelji.
Preporučam knjigu jer mene je promijenila, mene je natjerala na razmišljenje o stvarima o kojima do sada nikada nisam, u glavi mi je puno pitanja za koja nisam ni sigurna želim li znati odgovore. Preporučam knjigu jer uz napetost ima i oštrinu, a ujedno i dubinu, ima brigu i ima bol, ima svega zajedno baš onako taman, baš dovoljno da vas pošteno strese.
Recenziju napisala Sandra Avar
„Smisao života nije samo prkošenje smrti, nego i prkošenje samomu sebi, ustrajanje na preobrazbi. Dok god ste se u stanju preobraziti, prijatelji, ne možete umrijeti. Što je zajedničko Clarku Kentu i kameleonu? U trenutku kada se nađu na rubu uništenja, oni se promijene. Kamo su otišli? To nitko ne vidi. Kameleon je postao grana. Clark Kent postao je Superman.“
Budući da je mnogo teza o tome želite li vi saznati točan datum svoje smrti i želite li nešto vezano uz to promijeniti ili ne, ja mogu samo dati svoje skromno mišljenje..ovo četvero braće i sestara koji su davne 1969.godine odlučili posjetiti vidovnjakinju i saznati datume svoje smrti nisu učinili ništa kako bi te datume izbjegli, učinili su malo kako bi se promijenili, ali nisu prkosili smrti...prepustili su joj se, pomogli su joj, predali su se. Možda ne svi, ali kako budete čitali priču shvatit ćete kako su neki nezaobilazno pali u ralje smrti, dok su se drugi ciljano i bez nimalo kajanja mračnom ponoru jednostavno prepustili. Nisu svi živjeli ispunjeno ni sretno, ali živjeli su svoje živote pokušavajući promijeniti nešto, da bi to nešto na kraju ispalo tragično, uvijek i opet sa točnim datumom.
Kroz roman prolazi mnogo kajanja, mnogo boli, ta smrt koja im visi iznad glava stvara pritisak koji ih tjera da bježe, ali opet u krivom smjeru. Donose nove odluke kako bi živjeli punim plućima i napokon prestali bježati, ali i dalje nisu pobjegli nikamo. Kaže moj muž-ako je vaš red, onda je red, tome se ne može pobjeći. Opet sa druge strane, nije lako prihvatiti činjenicu da ćete umrijeti mladi, a još niste života ni vidjeli, pa pokušavate strpati brdo stvari i odluka u jako malo vremena, a ishod se ne mijenja, ali znati da ćete doživjeti starost uvelike sve mijenja i tada dobijete vrijeme, ali nikako besmrtnost. Da, puno je tu razmišljanja o umiranju, ali u knjizi se ta „spodoba“ skoro i ne spominje, jer ta su djeca odrasla, došli su do svojih datuma, neki prije, neki kasnije, ali tu su i za života nisu razmišljali o ovome o čemu vam ja pišem, ali želim da znate kako ćete imati jako puno pitanja kada do kraja pročitate ovu knjigu.
Šokirala sam se spoznajom kako netko želi živjeti, dok drugi puštaju da im život gasne samo zbog proricanja, bez borbe, stoga da, ovo je roman o borbi, onoj unutarnjoj, o snazi, onoj neopisivoj. Napetost, šok i nevjerica, oči širom otvorene i ne mogu doći sebi nakon pročitanog. Potreslo me, navelo me da sve preispitujem, potvrdilo mi je da kad je nekome red onda je stvarno red i male su šanse za spas. Meni je važno samo sretno proživjeti, nekima samo doživjeti, a nekima nije ništa važno. Zato, nećemo o tome, ali o sudbini bi se moglo svašta reći, svašta se zapitati...Ima li tu pravde? Možemo li bilo što promijeniti? Kako se postaviti prema situaciji? Trebamo li nešto pokušati zaobići? Smatram da ih je to saznanje uvelike promijenilo i odredilo i uništilo. I možda će vam se sve ovo što čitate činiti kao nepovezana cjelina, niz činjenica, suprotstavljanje u stavovima, ali ruku na srce i knjiga je sama po sebi jako kontradiktorna, ali vi sebi sami iz ove zanimljive priče puno jeze i straha izvucite vama bitnu poantu, a poante ima, o svemu, o životu, o stabilnosti, o ciljevima, a ponajviše o obitelji.
Preporučam knjigu jer mene je promijenila, mene je natjerala na razmišljenje o stvarima o kojima do sada nikada nisam, u glavi mi je puno pitanja za koja nisam ni sigurna želim li znati odgovore. Preporučam knjigu jer uz napetost ima i oštrinu, a ujedno i dubinu, ima brigu i ima bol, ima svega zajedno baš onako taman, baš dovoljno da vas pošteno strese.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar