Mozaik knjiga
Nisam čitala priču o Prvom svjetskom ratu potresniju od ove. Nisam. Ovo je šokantna priča, ispovijest koja mi je pokidala i živce i srce. Toliko strahota, prolivene krvi, strah, bol i smrt. Ne znam koliko ste upućeni u činjenice vezane uz Prvi svjetski rat, nisam ni ja baš puno iz povijesti zapamtila, ali sve sam iznova istražila, ponovila gradivo i najviše su me zaprepastile brojke vezane uz broj ranjenih, poginulih i nestalih vojnika, djece koja su iz školskih klupa otišla u rat, na prvu crtu bojišnice, broje se milijuni onih koji se više nikada nisu vratili svojim kućama, svojim roditeljima i svojim dječačkim snovima. Nisam o tom ratu previše razmišljala sve do sada, ova me priča ispričana iz prve ruke potaknula da saznam čim više činjenica i iskreno rečeno slomila sam se uvidjevši koliko je taj rat odnio ljudskih života.
„Jednaka hrana i plaća meni i tebi, rata odavno bilo ne bi.“ Ovako na cijelu situaciju gledaju naš glavni protagonist Paul i njegovi prijatelji dok sjede u rovovima prljavi, gladni i izmučeni, sa svojih tek osamnaest godina u guzici, ni djeca ni odrasli, ni pametni ni iskusni. Otišli su u rat direktno iz škole, ostavili doma svoje zabrinute roditelje i mnogi se više nikada nisu vratili. Rat ih je promijenio.. „Postali smo čvrsti, nepovjerljivi, bešćutni, osvetoljubivi, sirovi...To je okrutna sudbina našeg naraštaja. Mi više nismo mladi. Ne želimo više jurišati na svijet. Mi smo bjegunci. Bježimo od samih sebe. Od svojih života. Imali smo osamnaest godina i počinjali smo voljeti svijet i život, ali smo morali pucati na njih. Prva granata koja je opalila pogodila je naša srca. Mi smo odvojeni od rada, od poleta, od napretka. Više ne vjerujemo u to, vjerujemo u rat.“ Nije li ovo nešto najtužnije što ste u životu pročitali? Meni jest, ja plačem na ovaj odlomak i teško mi je. Ta djeca postala su nešto što nisu, a svoje su snove odbacili.
I tako cijelo vrijeme pratimo priče tih mladića koji gladuju, smrzavaju se, bivaju pokoreni, ponižavani i zanemarivani, koji brinu o svojim prijateljima ranjenicima, koji u zajedničke grobnice pokapaju te iste prijatelje i boli vas njihova tuga, boli vas što i sami nemate toliku snagu i hrabrost. Sa osamnaest godina nisam doživjela strahote, ali ta djeca jesu, a bili su baš to, samo djeca kao i ja sa tim godinama. Autor je doista bio u ratu 1916.godine, doživio je sve to, pisao je stvarne stvari, njegove su knjige zabranjivane i spaljivane, ali napisao je istinu, bolnu i jezivu istinu koju vjerojatno nikada ne bih saznala da nešto ovakvo nisam pročitala. Ali nije ovo roman samo o ratu već i o vlasti.. „Gledaj, ako naučiš psa da jede krumpir, a onda mu poslije daš komad mesa, on će ga odmah zgrabiti jer mu je to u prirodi. A ako čovjeku daš malo vlasti, i on će tako postupiti-odmah će posegnuti za njom. To dolazi samo po sebi jer čovjek je zapravo u prvom redu zvijer...Bit vojske u tome je da uvijek netko ima moć nad nekim drugim.“ Kako ovo komentirati? Tako je i danas, ali je žalosno da su to ovi vojnici spoznali na najgori mogući način i malo je toga bilo što su mogli promijeniti.
Ne mogu dalje pisati o ovome, gnedla mi je u grlu, ali morala sam to pročitati da se malo spustim na zemlju i prestanem maštati o vremenima kada je sve navodno bilo bolje. Je li zapravo išta bilo bolje? Nisam više sigurna u to, a eto trebala mi je samo jedna šokantna istina da shvatim kako sam premalo saznanja o svemu tome imala i da, preporučam vam da pročitate ovu knjigu jer otvorit će vam oči i pokazati što je pakao. Ova ratna ispovijest pisana je sa određenom dozom sarkazma jer svjesna sam da ti dječaci ne bi drugačije izdržali sve te grozote ako ne bi imali barem malo humora u svome životu, ali isto tako prikazana je jako realno, sa svim mogućim krvavim detaljima, svim bolnim trenucima i svim strahotama koje ne možete ni zamisliti, a sve je to bilo stvarno. Jedna je to jako jednostavna, dirljiva i potresna priča, kažu da se smatra jednim od najvažnijih djela o Prvom svjetskom ratu, i slažem se, doista je vrlo slikovita i dramatična, a prikazuje kroz kakve su tjelesne i psihološke traume prolazili jedni sasvim obični dječaci u jednom uistinu stravičnom ratu.
Recenziju napisala Sandra Avar
Nisam čitala priču o Prvom svjetskom ratu potresniju od ove. Nisam. Ovo je šokantna priča, ispovijest koja mi je pokidala i živce i srce. Toliko strahota, prolivene krvi, strah, bol i smrt. Ne znam koliko ste upućeni u činjenice vezane uz Prvi svjetski rat, nisam ni ja baš puno iz povijesti zapamtila, ali sve sam iznova istražila, ponovila gradivo i najviše su me zaprepastile brojke vezane uz broj ranjenih, poginulih i nestalih vojnika, djece koja su iz školskih klupa otišla u rat, na prvu crtu bojišnice, broje se milijuni onih koji se više nikada nisu vratili svojim kućama, svojim roditeljima i svojim dječačkim snovima. Nisam o tom ratu previše razmišljala sve do sada, ova me priča ispričana iz prve ruke potaknula da saznam čim više činjenica i iskreno rečeno slomila sam se uvidjevši koliko je taj rat odnio ljudskih života.
„Jednaka hrana i plaća meni i tebi, rata odavno bilo ne bi.“ Ovako na cijelu situaciju gledaju naš glavni protagonist Paul i njegovi prijatelji dok sjede u rovovima prljavi, gladni i izmučeni, sa svojih tek osamnaest godina u guzici, ni djeca ni odrasli, ni pametni ni iskusni. Otišli su u rat direktno iz škole, ostavili doma svoje zabrinute roditelje i mnogi se više nikada nisu vratili. Rat ih je promijenio.. „Postali smo čvrsti, nepovjerljivi, bešćutni, osvetoljubivi, sirovi...To je okrutna sudbina našeg naraštaja. Mi više nismo mladi. Ne želimo više jurišati na svijet. Mi smo bjegunci. Bježimo od samih sebe. Od svojih života. Imali smo osamnaest godina i počinjali smo voljeti svijet i život, ali smo morali pucati na njih. Prva granata koja je opalila pogodila je naša srca. Mi smo odvojeni od rada, od poleta, od napretka. Više ne vjerujemo u to, vjerujemo u rat.“ Nije li ovo nešto najtužnije što ste u životu pročitali? Meni jest, ja plačem na ovaj odlomak i teško mi je. Ta djeca postala su nešto što nisu, a svoje su snove odbacili.
I tako cijelo vrijeme pratimo priče tih mladića koji gladuju, smrzavaju se, bivaju pokoreni, ponižavani i zanemarivani, koji brinu o svojim prijateljima ranjenicima, koji u zajedničke grobnice pokapaju te iste prijatelje i boli vas njihova tuga, boli vas što i sami nemate toliku snagu i hrabrost. Sa osamnaest godina nisam doživjela strahote, ali ta djeca jesu, a bili su baš to, samo djeca kao i ja sa tim godinama. Autor je doista bio u ratu 1916.godine, doživio je sve to, pisao je stvarne stvari, njegove su knjige zabranjivane i spaljivane, ali napisao je istinu, bolnu i jezivu istinu koju vjerojatno nikada ne bih saznala da nešto ovakvo nisam pročitala. Ali nije ovo roman samo o ratu već i o vlasti.. „Gledaj, ako naučiš psa da jede krumpir, a onda mu poslije daš komad mesa, on će ga odmah zgrabiti jer mu je to u prirodi. A ako čovjeku daš malo vlasti, i on će tako postupiti-odmah će posegnuti za njom. To dolazi samo po sebi jer čovjek je zapravo u prvom redu zvijer...Bit vojske u tome je da uvijek netko ima moć nad nekim drugim.“ Kako ovo komentirati? Tako je i danas, ali je žalosno da su to ovi vojnici spoznali na najgori mogući način i malo je toga bilo što su mogli promijeniti.
Ne mogu dalje pisati o ovome, gnedla mi je u grlu, ali morala sam to pročitati da se malo spustim na zemlju i prestanem maštati o vremenima kada je sve navodno bilo bolje. Je li zapravo išta bilo bolje? Nisam više sigurna u to, a eto trebala mi je samo jedna šokantna istina da shvatim kako sam premalo saznanja o svemu tome imala i da, preporučam vam da pročitate ovu knjigu jer otvorit će vam oči i pokazati što je pakao. Ova ratna ispovijest pisana je sa određenom dozom sarkazma jer svjesna sam da ti dječaci ne bi drugačije izdržali sve te grozote ako ne bi imali barem malo humora u svome životu, ali isto tako prikazana je jako realno, sa svim mogućim krvavim detaljima, svim bolnim trenucima i svim strahotama koje ne možete ni zamisliti, a sve je to bilo stvarno. Jedna je to jako jednostavna, dirljiva i potresna priča, kažu da se smatra jednim od najvažnijih djela o Prvom svjetskom ratu, i slažem se, doista je vrlo slikovita i dramatična, a prikazuje kroz kakve su tjelesne i psihološke traume prolazili jedni sasvim obični dječaci u jednom uistinu stravičnom ratu.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar