„...vjerovao je da ljudi u osnovi nisu ništa doli civilizirane životinje. Da su naši osnovni nagoni skriveni ispod sloja društvene šminke; prigušeni, kontrolirani. Međutim, u trenucima čak i neznatnog stresa, životinja u nama ima priliku probiti se na površinu.“
„I na to se sve svodi. Nekim ljudima ne treba nekakav poseban poticaj da se pretvore u čudovišta, dovoljno ih je staviti pod umjeren pritisak i izbaciti ih iz ugode njima poznata okoliša.“
I doista se sve svelo upravo na to, devetero je ljudi samovoljno došlo u izolacijske planine, u prostranstva bjeline pronaći zabavu i dočekati Novu godinu te obnoviti dugogodišnje prijateljstvo. Ta ekipa umišljenih snobova pojma nema što ih čeka u toj izoliranoj brvnari. Zvuči kao horor? Pa djelomično ima takav prizvuk, ali ovo je zapravo pomno promišljena priča o minulom prijateljstvu i osvetama. Za početak puno je likova i svatko od njih priča po jedno poglavlje naizmjenično i to mi je bilo smetnja jer svi se oni svako malo vraćaju u prošlost pa opet u sadašnjost u razmaku od nekoliko dana pa to stvara pomutnju i priča se ne nadzire tako dugo dok napokon ne počinju zasebne avanture. Kada se sve malo razjasni krene priča o ubojstvu i tu sam počela biti jako zainteresirana.
U jednom idiličnom okruženju krije se jeza i smrt pa se jedno ekipno putovanje pretvara u niz psiholoških igrica. Priča je to o bolesnim prijateljstvima koja poznaju samo manipulacije, kopiranje, natjecanje i opsesivno ponašanje, a među tim ljudima postoji samo netrpeljivost, izazovi i podbadanja dok im svaka izgovorena riječ zvuči kao poruga. Upoznajemo svakoga od njih i to je stvarno puno tajnih priča i traumatičnih prošlosti, a njihove su tajne njihova vlastita prokletstva koja će na kraju skupo platiti.
„Goni nas žeđ za krvlju.“
Radnja je slojevita, zagonetna i poprilično jeziva, a progovara o opsesiji, progonu i uhođenju. Govori o osveti, potisnutim sjećanjima i psihičkim bolestima te o životu koji se u samo jednome trenu preokrene naglavačke. Koliko su svi likovi na početku divni i krasni toliko će na kraju svi pokazati svoju pravu prirodu i mračne naravi. Što je to u ljudskoj prirodi da ego stavljaju ispred prijateljstva? Pitanje je koje ćete si postavljati cijelo vrijeme čitanja, a kada shvatite da su se neka prijateljstva pretvorila u užas bit će puno prekasno.
Preporučujem da pročitate jer ugodno sam se iznenadila novom načinu pričanja priča kakav do sada još nisam pronašla u knjigama. Taj većinom monološki način pričanja dao i je puno više nego što to u mnogim knjigama pronađem kroz dijaloge. Knjiga je opsežna, ali svaka riječ pažljivo je birana i suvisla, a uz to što priča o raznim vrstama prijateljstva daje i jednu priču o nadi u sretne završetke. A ovo je roman gdje se iluzije razbijaju o strme planine pokrivene snijegom, a trag koji ostaje odvest će mnoge od tih ljudi u propast.
Mozaik knjiga
Recenziju napisala Sandra Avar
„I na to se sve svodi. Nekim ljudima ne treba nekakav poseban poticaj da se pretvore u čudovišta, dovoljno ih je staviti pod umjeren pritisak i izbaciti ih iz ugode njima poznata okoliša.“
I doista se sve svelo upravo na to, devetero je ljudi samovoljno došlo u izolacijske planine, u prostranstva bjeline pronaći zabavu i dočekati Novu godinu te obnoviti dugogodišnje prijateljstvo. Ta ekipa umišljenih snobova pojma nema što ih čeka u toj izoliranoj brvnari. Zvuči kao horor? Pa djelomično ima takav prizvuk, ali ovo je zapravo pomno promišljena priča o minulom prijateljstvu i osvetama. Za početak puno je likova i svatko od njih priča po jedno poglavlje naizmjenično i to mi je bilo smetnja jer svi se oni svako malo vraćaju u prošlost pa opet u sadašnjost u razmaku od nekoliko dana pa to stvara pomutnju i priča se ne nadzire tako dugo dok napokon ne počinju zasebne avanture. Kada se sve malo razjasni krene priča o ubojstvu i tu sam počela biti jako zainteresirana.
U jednom idiličnom okruženju krije se jeza i smrt pa se jedno ekipno putovanje pretvara u niz psiholoških igrica. Priča je to o bolesnim prijateljstvima koja poznaju samo manipulacije, kopiranje, natjecanje i opsesivno ponašanje, a među tim ljudima postoji samo netrpeljivost, izazovi i podbadanja dok im svaka izgovorena riječ zvuči kao poruga. Upoznajemo svakoga od njih i to je stvarno puno tajnih priča i traumatičnih prošlosti, a njihove su tajne njihova vlastita prokletstva koja će na kraju skupo platiti.
„Goni nas žeđ za krvlju.“
Radnja je slojevita, zagonetna i poprilično jeziva, a progovara o opsesiji, progonu i uhođenju. Govori o osveti, potisnutim sjećanjima i psihičkim bolestima te o životu koji se u samo jednome trenu preokrene naglavačke. Koliko su svi likovi na početku divni i krasni toliko će na kraju svi pokazati svoju pravu prirodu i mračne naravi. Što je to u ljudskoj prirodi da ego stavljaju ispred prijateljstva? Pitanje je koje ćete si postavljati cijelo vrijeme čitanja, a kada shvatite da su se neka prijateljstva pretvorila u užas bit će puno prekasno.
Preporučujem da pročitate jer ugodno sam se iznenadila novom načinu pričanja priča kakav do sada još nisam pronašla u knjigama. Taj većinom monološki način pričanja dao i je puno više nego što to u mnogim knjigama pronađem kroz dijaloge. Knjiga je opsežna, ali svaka riječ pažljivo je birana i suvisla, a uz to što priča o raznim vrstama prijateljstva daje i jednu priču o nadi u sretne završetke. A ovo je roman gdje se iluzije razbijaju o strme planine pokrivene snijegom, a trag koji ostaje odvest će mnoge od tih ljudi u propast.
Mozaik knjiga
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar