Distopije baš i nisu moja domena, kako bi se reklo, nije to žanr u kojem se nalazim, ali radnja me zainteresirala i u ovoj sam priče našla sebe, našla sam nas, našla sam pandemiju i propast svega lijepoga. Ova distopija, u ovo novo normalno vrijeme, uopće nije izgledala kao nešto izmišljeno već suviše realno. U romanu je svijet poharao virus, odrasli si poumirali, a ostala su samo djeca koja će također umrijeti kada stupe u određene odrasle godine. Sami su, nema se tko o njima brinuti, željni su ljubavi i obitelji, nemaju struje, nemaju vode ni hrane, a požari haraju posvuda. Nigdje nisu sigurni...Zvuči tužno, užasno i veoma bolno. Priča je to o opstanku, a Anna i njen brat uče kako preživjeti u svijetu gdje nema stabilnosti, školovanja ni roditeljskog zagrljaja.
Kroz njihovu priču zapravo gledamo današnju surovost svijeta, vrijednosti koje izumiru, poštovanje koje još rijetko tko pokazuje i sustav koji nas polako vodi kraju. Nije to, obzirom na pandemijsku situaciju, sada ništa novo i ništa čega već nismo svjesni. Knjiga kroz čitatelja budi naše vlastite sumnje i strahove pred onime što nam budućnost donosi, a Anna će pokazati što je snaga, izdržljivost i upornost. Njeno odricanje ganulo me do suza, a zaštitnička strana koju pokazuje stvarno je vrijedna poštovanja. Anna pokušava na sve načine preživjeti, a kao pomoć ima majčinu bilježnicu savjeta i naravno da onda vidite to dijete pred očima i bude vam teško. Suosjećala sam jako sa svima njima, divila se njihovoj ustrajnosti i snalažljivosti i plakala sam. Eto jesam, plakala sam i bilo mi je baš teško, ali čitala sam bez prestanka, čitala sam očarana i šokirana.
Tu djecu nema tko razumjeti, nitko ih ne čuva, nemaju nikoga da ih usmjerava, a najgore od svega je to što ih napuštaju. Srećom to je izmišljen svijet, ali vrlo se lako u tim opisima nađu djeca današnjice koja su nažalost napuštena i sama, bez roditeljske ljubavi i toplog doma. Ne znam za vas, ali ja sam to sve tako vidjela dok recimo prijateljica kaže kako je ona priču doživjela kao upozorenje svijetu i roditeljima. To je ok, vidimo istu priču na više načina, ali vjerujem da su svi nekako podjednako točni, nismo uopće promašili poantu kako god gledali na ovu tešku i inspirativnu priču.
Velika preporuka jer priča je dirljiva, potresna, nježna i zastrašujuća. Roman je to i o ljubavi, ali prvenstveno to je roman o osamljenim dušama koje vape za mrvicama ljudskosti.
Vorto Palabra
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar