ALGORITAM
Dugo su mi preporučali ovu knjigu i evo je sada, igrom slučaja i u sklopu predivne suradnje došla je i do mene i istovremeno sam sretna, ali i duboko potresena nakon što sam je pročitala. Na početku ćete pomisliti kako je ovo priča o ratu, što i nije toliko daleko od istine, ali ne govori se toliko o ratu, već o posljedicama koje je taj rat ostavio iza sebe, u Sarajevu, u gradu koji je na razmeđi istoka i zapada, a nikada se doista nije oporavio od razaranja i boli. I kada u vrijeme Olimpijade Gemma u Sarajevu upoznaje Diega cijeli joj se svijet pomiče. Da li u dobrom ili lošem smjeru, i nije toliko važno koliko je važna činjenica da su se instantno zaljubili, iako je ona bila pomalo ohola i rezervirana, a i taman je bila zaručena za drugoga nije išla u prilog, ali popustila je i podlegla silnoj Diegovoj ljubavi.
Život ih nije mazio, koliko god se voljeli uvijek je tu postojala neka spona koja nikako nije uspjela u potpunost povezati to dvoje ljudi. Radili su naporno, žrtvovali puno, jedva spajali kraj sa krajem i jednostavno bili svoji, sretni sa time što imaju, ali jesu li bili zadovoljni? Nisu, barem ne Gemma koja nikako nije mogla zatrudnjeti. I nakon godina pokušavanja, nebrojenih spontanih pobačaja pa sve do hormonalnih terapija i operacija, ipak nije bilo uspjeha, a ona je samo željela Diegovo dijete, samo taj jedan mali dio Diega koji će imati pored sebe, dio koji će uvijek moći reči kako je bio njen. Tuga i bol, slomljeno srce i patnja, jedino je što je Gemmi ostalo, nije bilo djeteta i svakoga ju je dana ta činjenica razdirala sve više. Spoznaja da nikada neće postati majka razorila joj je ne samo tijelo već i um. Osjećala se prazna i beskorisna, nevoljena. A tada im je savjetovano da posvoje dijete što se pokazao kao jako mukotrpan proces koji također nije urodio plodom, a onda je stigao Pietro i Gemma je napokon dobila sina, ali izgubila je Diega.
I sada mnogo godina kasnije kada je Pietro tinejdžer Gemma i on putuju u Sarajevo svome prijatelju Gojku, davnom poznaniku koji je zaslužan što su se davnih godina Gemma i Diego upoznali. Gojko je dočekuje raširenih ruku prisječajući se koliko je bio zaljubljen u nju i koliko je još i dan danas voli. A Gemma je i ovoga puta zaručena, njen muž zna njenu tajnu, tešku istinu koju je godinama krila, a koju je napokon spremna podijeliti i sa Pietrom. Što to Gemma krije? Što se dogodio Diegu? Kakvu će istinu saznati Pietro? Pitanja, pitanja...a odgovore saznajte sami u ovoj vrtoglavoj priči gdje svaka stranica krije neku tajnu, a preokreti se nižu kao po traci.
„Napokon rođen“ zaista je osebujan roman, prepun čežnje i boli, priča o jednoj nevjerojatnoj ljubavi koja je mnogo puta stavljena na kušnju, neobjašnjiva ljubav između djevojke koja se još nije pronašla i muškarca koji se ponaša kao dijete. Ali nije tu u fokusu ljubavna priča, već priča o boli i gubitku, gubitku djeteta, gubitku osoba koje volimo, gubitku prijatelja, a onda je tu i ta priča o patnji i psihičkoj rastrojenosti i nepovezanom životnom putu koji nikako da shvati pravu bit i vrati nas na tračnice koje će nam donijeti mir. Tu je zapravo važna požrtvovnost i poniznost, a prije svega upornost i volje. Željeti nedostižno, ali ipak na kraju voljeti ono Bogom dano, da, nadasve neobično, a do boli dirljivo. Potresan roman o opsadi Sarajeva, o zarobljavanju i silovanju žena, šokantna i teška tema, a izrodila je jednu divnu priču o ženskoj snazi i borbi, o upornosti i ljubavi. Likovi su u vječnim dilemama, uništeni su, prazni i prepuni neostvarenih želja, a progovaraju o problemu nepolodnosti i trnovitom putu kroz koji prolaze brojni parovi. Govore o okrutnosti rata, o tajnama i planovima, o propadanju i uzdizanju, govore o snazi koja prevlada i bol i patnju i silovanje i strah.
Hrabro ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti, sukob politike i osobnih interesa pojedinca, manipulacije i nasilje, sve to rame uz rame sa slomljenim ženama i njihovim nemilosrdnim sudbinama. Šokantno, dirljivo i tako mi svega to je knjiga koju morate pročitati.
Recenziju napisala Sandra Avar
Dugo su mi preporučali ovu knjigu i evo je sada, igrom slučaja i u sklopu predivne suradnje došla je i do mene i istovremeno sam sretna, ali i duboko potresena nakon što sam je pročitala. Na početku ćete pomisliti kako je ovo priča o ratu, što i nije toliko daleko od istine, ali ne govori se toliko o ratu, već o posljedicama koje je taj rat ostavio iza sebe, u Sarajevu, u gradu koji je na razmeđi istoka i zapada, a nikada se doista nije oporavio od razaranja i boli. I kada u vrijeme Olimpijade Gemma u Sarajevu upoznaje Diega cijeli joj se svijet pomiče. Da li u dobrom ili lošem smjeru, i nije toliko važno koliko je važna činjenica da su se instantno zaljubili, iako je ona bila pomalo ohola i rezervirana, a i taman je bila zaručena za drugoga nije išla u prilog, ali popustila je i podlegla silnoj Diegovoj ljubavi.
Život ih nije mazio, koliko god se voljeli uvijek je tu postojala neka spona koja nikako nije uspjela u potpunost povezati to dvoje ljudi. Radili su naporno, žrtvovali puno, jedva spajali kraj sa krajem i jednostavno bili svoji, sretni sa time što imaju, ali jesu li bili zadovoljni? Nisu, barem ne Gemma koja nikako nije mogla zatrudnjeti. I nakon godina pokušavanja, nebrojenih spontanih pobačaja pa sve do hormonalnih terapija i operacija, ipak nije bilo uspjeha, a ona je samo željela Diegovo dijete, samo taj jedan mali dio Diega koji će imati pored sebe, dio koji će uvijek moći reči kako je bio njen. Tuga i bol, slomljeno srce i patnja, jedino je što je Gemmi ostalo, nije bilo djeteta i svakoga ju je dana ta činjenica razdirala sve više. Spoznaja da nikada neće postati majka razorila joj je ne samo tijelo već i um. Osjećala se prazna i beskorisna, nevoljena. A tada im je savjetovano da posvoje dijete što se pokazao kao jako mukotrpan proces koji također nije urodio plodom, a onda je stigao Pietro i Gemma je napokon dobila sina, ali izgubila je Diega.
I sada mnogo godina kasnije kada je Pietro tinejdžer Gemma i on putuju u Sarajevo svome prijatelju Gojku, davnom poznaniku koji je zaslužan što su se davnih godina Gemma i Diego upoznali. Gojko je dočekuje raširenih ruku prisječajući se koliko je bio zaljubljen u nju i koliko je još i dan danas voli. A Gemma je i ovoga puta zaručena, njen muž zna njenu tajnu, tešku istinu koju je godinama krila, a koju je napokon spremna podijeliti i sa Pietrom. Što to Gemma krije? Što se dogodio Diegu? Kakvu će istinu saznati Pietro? Pitanja, pitanja...a odgovore saznajte sami u ovoj vrtoglavoj priči gdje svaka stranica krije neku tajnu, a preokreti se nižu kao po traci.
„Napokon rođen“ zaista je osebujan roman, prepun čežnje i boli, priča o jednoj nevjerojatnoj ljubavi koja je mnogo puta stavljena na kušnju, neobjašnjiva ljubav između djevojke koja se još nije pronašla i muškarca koji se ponaša kao dijete. Ali nije tu u fokusu ljubavna priča, već priča o boli i gubitku, gubitku djeteta, gubitku osoba koje volimo, gubitku prijatelja, a onda je tu i ta priča o patnji i psihičkoj rastrojenosti i nepovezanom životnom putu koji nikako da shvati pravu bit i vrati nas na tračnice koje će nam donijeti mir. Tu je zapravo važna požrtvovnost i poniznost, a prije svega upornost i volje. Željeti nedostižno, ali ipak na kraju voljeti ono Bogom dano, da, nadasve neobično, a do boli dirljivo. Potresan roman o opsadi Sarajeva, o zarobljavanju i silovanju žena, šokantna i teška tema, a izrodila je jednu divnu priču o ženskoj snazi i borbi, o upornosti i ljubavi. Likovi su u vječnim dilemama, uništeni su, prazni i prepuni neostvarenih želja, a progovaraju o problemu nepolodnosti i trnovitom putu kroz koji prolaze brojni parovi. Govore o okrutnosti rata, o tajnama i planovima, o propadanju i uzdizanju, govore o snazi koja prevlada i bol i patnju i silovanje i strah.
Hrabro ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti, sukob politike i osobnih interesa pojedinca, manipulacije i nasilje, sve to rame uz rame sa slomljenim ženama i njihovim nemilosrdnim sudbinama. Šokantno, dirljivo i tako mi svega to je knjiga koju morate pročitati.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar