HENA COM
Uzela sam si vremena, ne dva ili tri dana, nego otprilike deset dana da se na vrlo poseban način družim sa ovom knjigom koja opisuje život jednog egocentrika, pjesnika, zaljubljenika u život i žene, upoznajemo Pabla Nerudu u njegovoj kući, okruženog njegovim maštarijama, njegovim pisanjem pjesama, upoznajemo njega u mnogim brakovima, kako vara, kako se pretvara, a upoznajemo i jednu mladu ženu koja će živjeti u Pablovoj sjeni, ali ispunjena novim iskustvima. Neruda svojim sonetima otvara moje srce, nije to tajna, emocije me ispune u trenu i tada osjećam ljubav u njenom punom sjaju. Stoga je bilo potrebno nekoliko dana više da čitam ove redove, da polako istražim svaku sitnicu njegovog života jer ovo nije roman koji se čita u dahu, već koji se čita kroz osjećaje.
A priča ide ovako...U Nerudinu kuću u Isla Negri doseli se jedna žena u potrazi za korom kruha i njena kćer Elisa koja je tada bila tek djevojčica, znatiželjnih misli i razigranog duha, spremna da upozna Pabla koji ju je fascinirao i zajedno sa svojom ženom primio malu Elisu pod svoje okrilje, podučavajući je, pripremajući je za stvaran svijet, pokazujući joj da i umjetnost zna biti pravi način da se iskažu emocije. Ali ono što je Elisa željela to nitko nije mogao ostvariti. „Ni mama ni ja nismo željele biti umjetnice. Ja sam se željela zaljubiti, željela sam da se netko zaljubi u mene, nisam željela biti siromašna. Nisam znala što mama želi. Možda smo, jednostavno, svi željeli nešto drugo od onoga što smo imali.“ Nije li uvijek tako? Svi čeznemo za nečim što nemamo, svi želimo bolje i više, a nitko ne zastane, nitko se ne osvrne oko sebe i nitko ne shvati da čak i kada ništa nemamo, imamo najviše i najbolje na svijetu.
I dok Elisa i njena majka čiste i spremaju Nerudinu kuću, mala Elisa gleda tog pjesnika kako u svojoj kući sakuplja nepotrebne kipove i školjke, kako se u njegovom krevetu mijenjaju razne žene, kako puši svoju lulu i priča o poeziji kao o načinu života, kako te iste žene odlaze iz njegovog života, a onda se ona upita: „Zašto ljudi uništavaju ili gube život zbog ljubavi...?“ Mogli bi se to često pitati, ali eto izgubimo se, postanemo ili netko ili nitko, ali volimo, a to ima svoje posljedice. I uz sve to ovo je priča prepuna tajna, Elisina majka krije tajnu koja će svima promijeniti živote, a ponajviše Elisi pa ova knjiga postaje prava intriga, a tajnu koju svi znaju ne zna samo ona koja bi trebala. „Laž je bitno svojstvo čovječanstva. U njemu možda ima jednako veliku ulogu kao i potraga za užitkom, koja, k tome, njime upravlja. Lažemo da bismo zaštitili svoj užitak i čast, kada je širenje užitka suprotno časti. Lažemo cijeli život, pa i onima koji nas vole, a možda i samo njima.“
Izmijene se tako sretni i tužni trenuci, odu smijeh i veselje, a dođu bol i suze, ostanemo sami kada se još nismo ni pronašli, a već nas čekaju važne životne odluke. Elisu će jedna dugo čuvana tajna pogurnuti da dođe jako blizu ruba, jako blizu pada i svladati će je očaj i krivnja, a kada shvati da u svemu griješi vraća se kući i svojoj sreći. „Ljudi čuvaju fotografije snimljene u nekom sretnom trenutku u prošlosti. Moja je sreća uvijek u budućnosti.“
„Žena iz Isle Negre“ kratak je roman na svega 200-tinjak stranica, kratkih poglavlja i radnje sažete u samo važne detalje. Nema nepotrebnog opisivanja, a sve što je opisano itekako je za priču potrebno. Kaže autorica kako su likovi iz ovog romana izgrađeni prema stvarnim osobama, ali kako je i ponešto dodala kako bi zaokružila radnju. Dakle, upoznajemo Nerudu, njegove tajne i rad, njegove žene i ljubavnice i doista upoznajemo njega, onako nonšarlantnog, opuštenog, nikada nervoznog, a uvijek posebnog. Znači, reklo bi se da roman spada pod biografiju, ne opširnu, ne dosadnu, ne ispunjenu nebitnim događajima, već biografiju ispričanu kroz jednu priču i viđenu Elisinim očima. Eto, vi koji želite saznati ponešto o Nerudi, lažima, tajnama i seksualnim užicima, vama preporučam ovu knjigu.
Recenziju napisala Sandra Avar
Uzela sam si vremena, ne dva ili tri dana, nego otprilike deset dana da se na vrlo poseban način družim sa ovom knjigom koja opisuje život jednog egocentrika, pjesnika, zaljubljenika u život i žene, upoznajemo Pabla Nerudu u njegovoj kući, okruženog njegovim maštarijama, njegovim pisanjem pjesama, upoznajemo njega u mnogim brakovima, kako vara, kako se pretvara, a upoznajemo i jednu mladu ženu koja će živjeti u Pablovoj sjeni, ali ispunjena novim iskustvima. Neruda svojim sonetima otvara moje srce, nije to tajna, emocije me ispune u trenu i tada osjećam ljubav u njenom punom sjaju. Stoga je bilo potrebno nekoliko dana više da čitam ove redove, da polako istražim svaku sitnicu njegovog života jer ovo nije roman koji se čita u dahu, već koji se čita kroz osjećaje.
A priča ide ovako...U Nerudinu kuću u Isla Negri doseli se jedna žena u potrazi za korom kruha i njena kćer Elisa koja je tada bila tek djevojčica, znatiželjnih misli i razigranog duha, spremna da upozna Pabla koji ju je fascinirao i zajedno sa svojom ženom primio malu Elisu pod svoje okrilje, podučavajući je, pripremajući je za stvaran svijet, pokazujući joj da i umjetnost zna biti pravi način da se iskažu emocije. Ali ono što je Elisa željela to nitko nije mogao ostvariti. „Ni mama ni ja nismo željele biti umjetnice. Ja sam se željela zaljubiti, željela sam da se netko zaljubi u mene, nisam željela biti siromašna. Nisam znala što mama želi. Možda smo, jednostavno, svi željeli nešto drugo od onoga što smo imali.“ Nije li uvijek tako? Svi čeznemo za nečim što nemamo, svi želimo bolje i više, a nitko ne zastane, nitko se ne osvrne oko sebe i nitko ne shvati da čak i kada ništa nemamo, imamo najviše i najbolje na svijetu.
I dok Elisa i njena majka čiste i spremaju Nerudinu kuću, mala Elisa gleda tog pjesnika kako u svojoj kući sakuplja nepotrebne kipove i školjke, kako se u njegovom krevetu mijenjaju razne žene, kako puši svoju lulu i priča o poeziji kao o načinu života, kako te iste žene odlaze iz njegovog života, a onda se ona upita: „Zašto ljudi uništavaju ili gube život zbog ljubavi...?“ Mogli bi se to često pitati, ali eto izgubimo se, postanemo ili netko ili nitko, ali volimo, a to ima svoje posljedice. I uz sve to ovo je priča prepuna tajna, Elisina majka krije tajnu koja će svima promijeniti živote, a ponajviše Elisi pa ova knjiga postaje prava intriga, a tajnu koju svi znaju ne zna samo ona koja bi trebala. „Laž je bitno svojstvo čovječanstva. U njemu možda ima jednako veliku ulogu kao i potraga za užitkom, koja, k tome, njime upravlja. Lažemo da bismo zaštitili svoj užitak i čast, kada je širenje užitka suprotno časti. Lažemo cijeli život, pa i onima koji nas vole, a možda i samo njima.“
Izmijene se tako sretni i tužni trenuci, odu smijeh i veselje, a dođu bol i suze, ostanemo sami kada se još nismo ni pronašli, a već nas čekaju važne životne odluke. Elisu će jedna dugo čuvana tajna pogurnuti da dođe jako blizu ruba, jako blizu pada i svladati će je očaj i krivnja, a kada shvati da u svemu griješi vraća se kući i svojoj sreći. „Ljudi čuvaju fotografije snimljene u nekom sretnom trenutku u prošlosti. Moja je sreća uvijek u budućnosti.“
„Žena iz Isle Negre“ kratak je roman na svega 200-tinjak stranica, kratkih poglavlja i radnje sažete u samo važne detalje. Nema nepotrebnog opisivanja, a sve što je opisano itekako je za priču potrebno. Kaže autorica kako su likovi iz ovog romana izgrađeni prema stvarnim osobama, ali kako je i ponešto dodala kako bi zaokružila radnju. Dakle, upoznajemo Nerudu, njegove tajne i rad, njegove žene i ljubavnice i doista upoznajemo njega, onako nonšarlantnog, opuštenog, nikada nervoznog, a uvijek posebnog. Znači, reklo bi se da roman spada pod biografiju, ne opširnu, ne dosadnu, ne ispunjenu nebitnim događajima, već biografiju ispričanu kroz jednu priču i viđenu Elisinim očima. Eto, vi koji želite saznati ponešto o Nerudi, lažima, tajnama i seksualnim užicima, vama preporučam ovu knjigu.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar