Profil
Dok razmišljam kako vam prenijeti dojmove ovoga romana, a da vam ništa ne spojlam, možda da krenemo od nje, Anne, žene koja pati od agorafobije i koja doista pati u svakom smislu te riječi. Ona se boji otvorenih prostora, boji se nepreglednosti neba i nema šanse da izađe iz kuće. To je naravno posljedica traume o kojoj nam ona tek na sredini knjige počinje pričati. Njena je bol velika, proždire je krivnja pomiješana sa strahom, a kako bi to potisnula Anna se zatvorila u svoju kuću, prigušila je svjetla, ne otvara prozore, hranu i lijekove naručuje dostavom. U istoj kući živi David, on je njezin podstanar koji živi kat niže i koji joj pomaže oko sitnih poslova, tipa iznošenja smeća i takvih radnji koje bi Anni zadale previše kalkulacija i stresa.
Budući da Anna nema ništa pametno za raditi po cijele dane zatvorena u kući ona igra šah na internetu, pregledava tisuće stranica, istražuje o svome stanju, razgovara sa ljudima koji pate od agorafobije i špijunira susjede. Promatra ih kroz leću svoga fotoaparata i zamišlja njihove živote. Ne fotografira ih već samo promatra. Nije zlonamjerna, samo je usamljena. A onda jednoga dana upozna divnu ženu i one se sprijatelje, to je njena nova susjeda pomalo zbrkanog života i potpuno neodlučna, toliko slična Anni, a ni par dana nakon njihovog upoznavanja Anna kroz svoj prozor ugleda tu istu ženu u svome dome u lokvi krvi. Anna je zbunjena, pokušava pomoći, ali završava u bolnici i tu sve krene u krivome smjeru.
Anna ne zna što se točno dogodilo, nije vidjela ubojstvo, samo krv koja nikako ne ukazuje na dobro. I što sad? Ne može učiniti ništa jer policija tvrdi da žena koju je vidjela krvavu uopće ne postoji, isto tvrde njezin muž i sin. Anna prihvaća kako je sve to vjerojatno posljedica njenog stanja, previše lijekova pomiješanih sa alkoholom, stanje halucinacija i poricanja, ali onda joj se otvore oči i Anna napokon prihvaća istinu o svome gubitku. Iako je kao psiholog puno radila sa djecom koja su imale teške traume, ona svoju bol nije mogla pokoriti i u nadi da pomogne nekome drugome uplela se u veliku mrežu laži i pretvaranja. Što je istina, a što laž? Što je u svemu tome stvarno, a što samo plod mašte? Što se tu za ime svega dogodilo i tko drži sve konce u rukama?
Ne pričam dalje ni riječi o radnji. Nije ovo ni pola toga što se još događa, ali sve dalje pokvarilo bi vam dojam i napetost, a ja ne volim drugima kvariti užitak čitanja, ali o dojmovima ću itekako pisati. Pa ovako, roman „Žena na prozoru“ psihološki je triler u svakom pogledu, zadire u intimu osoba koje su proživjele strahote, osoba koje su bol stavile ispred svega i dopustile da im ista vlada životima. Riječ je tu o prihvaćanju, ali ono je popraćeno teškim odlukama koje su presudne za stanje osobe koja se našla u samom centru traume. Roman kreće ležerno, opušteno sa podosta smiješnih rečenica i nisam imala osjećaj da bi se moglo dogoditi nešto strašno, ali dogodilo se. Kako radnja iz dana u dan napreduje tako se sve više u meni stvarao strah, neopisiva strepnja rasla je u meni sa svakom rečenicom pa nije ni čudno što sam knjigu pročitala brzinom munje kada je sve bilo tako intrigantno. Imat ćete dojam da već na sredini priče znate tko je krivac i što se dogodilo, vjerujte mi prevarit ćete se, ništa nije kako se čini jer nam Finn daje neočekivane preokrete koji će nam totalno pomutiti razum.
Prava se istina i pravi krivac saznaje tek na kraju priče, tek tada slijedi šok i nevjerica koja me zaprepastila i trebalo mi je par minuta u toku čitanja da si u glavi posložim radnju i pokušam shvatiti gdje sam točno pogriješila sa vlastitom procjenom. Potpuno sam vjerovala onome što čitam i ni u jednom trenu nisam primijetila da mi je istina kliznula kroz prste. Tek sada shvaćam kako je ovo priča o velikoj ljubavi, sveprisutnoj predanosti i nezamislivom ludilu, tek sada povezala sam sve u cjelinu i zadovoljno klimam glavom. Ova me knjige šokirana na sto načina, čas predivna, čas jeziva, a sveukupno savršena. Morate je pročitati!
Recenziju napisala Sandra Avar
Dok razmišljam kako vam prenijeti dojmove ovoga romana, a da vam ništa ne spojlam, možda da krenemo od nje, Anne, žene koja pati od agorafobije i koja doista pati u svakom smislu te riječi. Ona se boji otvorenih prostora, boji se nepreglednosti neba i nema šanse da izađe iz kuće. To je naravno posljedica traume o kojoj nam ona tek na sredini knjige počinje pričati. Njena je bol velika, proždire je krivnja pomiješana sa strahom, a kako bi to potisnula Anna se zatvorila u svoju kuću, prigušila je svjetla, ne otvara prozore, hranu i lijekove naručuje dostavom. U istoj kući živi David, on je njezin podstanar koji živi kat niže i koji joj pomaže oko sitnih poslova, tipa iznošenja smeća i takvih radnji koje bi Anni zadale previše kalkulacija i stresa.
Budući da Anna nema ništa pametno za raditi po cijele dane zatvorena u kući ona igra šah na internetu, pregledava tisuće stranica, istražuje o svome stanju, razgovara sa ljudima koji pate od agorafobije i špijunira susjede. Promatra ih kroz leću svoga fotoaparata i zamišlja njihove živote. Ne fotografira ih već samo promatra. Nije zlonamjerna, samo je usamljena. A onda jednoga dana upozna divnu ženu i one se sprijatelje, to je njena nova susjeda pomalo zbrkanog života i potpuno neodlučna, toliko slična Anni, a ni par dana nakon njihovog upoznavanja Anna kroz svoj prozor ugleda tu istu ženu u svome dome u lokvi krvi. Anna je zbunjena, pokušava pomoći, ali završava u bolnici i tu sve krene u krivome smjeru.
Anna ne zna što se točno dogodilo, nije vidjela ubojstvo, samo krv koja nikako ne ukazuje na dobro. I što sad? Ne može učiniti ništa jer policija tvrdi da žena koju je vidjela krvavu uopće ne postoji, isto tvrde njezin muž i sin. Anna prihvaća kako je sve to vjerojatno posljedica njenog stanja, previše lijekova pomiješanih sa alkoholom, stanje halucinacija i poricanja, ali onda joj se otvore oči i Anna napokon prihvaća istinu o svome gubitku. Iako je kao psiholog puno radila sa djecom koja su imale teške traume, ona svoju bol nije mogla pokoriti i u nadi da pomogne nekome drugome uplela se u veliku mrežu laži i pretvaranja. Što je istina, a što laž? Što je u svemu tome stvarno, a što samo plod mašte? Što se tu za ime svega dogodilo i tko drži sve konce u rukama?
Ne pričam dalje ni riječi o radnji. Nije ovo ni pola toga što se još događa, ali sve dalje pokvarilo bi vam dojam i napetost, a ja ne volim drugima kvariti užitak čitanja, ali o dojmovima ću itekako pisati. Pa ovako, roman „Žena na prozoru“ psihološki je triler u svakom pogledu, zadire u intimu osoba koje su proživjele strahote, osoba koje su bol stavile ispred svega i dopustile da im ista vlada životima. Riječ je tu o prihvaćanju, ali ono je popraćeno teškim odlukama koje su presudne za stanje osobe koja se našla u samom centru traume. Roman kreće ležerno, opušteno sa podosta smiješnih rečenica i nisam imala osjećaj da bi se moglo dogoditi nešto strašno, ali dogodilo se. Kako radnja iz dana u dan napreduje tako se sve više u meni stvarao strah, neopisiva strepnja rasla je u meni sa svakom rečenicom pa nije ni čudno što sam knjigu pročitala brzinom munje kada je sve bilo tako intrigantno. Imat ćete dojam da već na sredini priče znate tko je krivac i što se dogodilo, vjerujte mi prevarit ćete se, ništa nije kako se čini jer nam Finn daje neočekivane preokrete koji će nam totalno pomutiti razum.
Prava se istina i pravi krivac saznaje tek na kraju priče, tek tada slijedi šok i nevjerica koja me zaprepastila i trebalo mi je par minuta u toku čitanja da si u glavi posložim radnju i pokušam shvatiti gdje sam točno pogriješila sa vlastitom procjenom. Potpuno sam vjerovala onome što čitam i ni u jednom trenu nisam primijetila da mi je istina kliznula kroz prste. Tek sada shvaćam kako je ovo priča o velikoj ljubavi, sveprisutnoj predanosti i nezamislivom ludilu, tek sada povezala sam sve u cjelinu i zadovoljno klimam glavom. Ova me knjige šokirana na sto načina, čas predivna, čas jeziva, a sveukupno savršena. Morate je pročitati!
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar