Egmont Hrvatska
Potreban je samo jedan trenutak, trenutak potpunog kaosa, straha ili osjećaja nemoći kako bi shvatili da smo nesretni. Možemo imati sve, divnu obitelj, brižnog muža, ljubljenu djecu, riješene prihode, a onda sasvim nenadano uz svu tu sreću mi shvatimo da smo jako nesretni. Što nam se dogodilo? Kada je sve to otišlo do vraga i kada se naš život pretvorio u rutinu i postao dosadan, postao nešto što nas sputava? Upravo se to dogodilo našoj Camille, ženi od trideset osam godina koja ima obitelj kakvu bi svi poželjeli, pomalo stresan posao, ali sve u svemu krasan život, sina koji je normalno buntovan za svoje godine, muža koji je voli, ali previše se udaljio, ali Camille shvaća kako je zapravo jako nesretna usprkos svemu što ima. Ne, nije nezahvalna, ona je itekako zahvalna što ima i zdravlje i krov nad glavom i obitelj, ona zna da ima puno više nego što mnogi drugi imaju, ali ipak osjeća pustoš u duši.
Camille doživi malu nezgodu na cesti i zatraži pomoć u obližnjoj kući gdje upozna Claudea, rutinologa. Naravno da Camille pojma nema kakvo je to zanimanje, ali istresa mu dušu i otvori sve rane koje prolijevaju svoju bol pred Claudeovim nogama, a on je tješi, on je shvaća, on je prihvaća i ponudi joj svoju pomoć. Kada Claude iznese svoje stavove i metode vezane uz Camillein problem čisto je prihvatljivo biti skeptičan, i Camille je bila, ali odlučila je dati šansu i sebi i svom rutinologu. Ukratko, rutinolozi lijeće pustoš u duši i osjećaj praznine, a to je bilo baš ono što je naša glavna junakinja tražila. I kreće njihova pustolovina.
Pronašla sam se u ovoj knjizi nebrojeno puta, shvatila sam kako sam i sama radile neke od grešaka koje je i Camille radila, shvatila sam da je i meni trebalo puno vremena, truda i upornosti kako bih postigla željene ciljeve, ali postigla sam ih. Treba puno odricanja i pronalaženja samih sebe kako bi ostvarili dječje snove, a to se jednoga dana i ja nadam postići. Camille je naučila kako pristupiti svome sinu uz promjene, upornost i postavljanje granica te kako promijeniti život u „malim koracima“ i malim neprimjetnim preobrazbama. Nije lako, trnovit je to put, ali čim je dobila motivaciju sve je išlo kao po loju. Spoznala je kako se od muža udaljila zbog rutine i iako je na početku sumnjala u Claudeove metode, sada je shvatila kako je on bio itekako u pravu. U inat svemu odlučila je da neće odustati. Primijenila je mnoge terapije, od čišćenja i bacanja stvari koje joj nisu u životu potrebne tako i do bacanja emocija koje više ne želi osjećati, a time je dobila puno više zajedničkog druženja sa sinom i mužem, puno više smijeha te osjećaj ljubavi i pripadanja. Zatim je morala znati prihvatiti sebe i svoje kvalitete kako bi došla do tajne mršavljenja, a prihvatila je tako jednom i svakoga dana smijati se od jutra i to ju je činilo bezbrižnom po cijele dane.
Svako novo poglavlje ove knjige zasebno je putovanje kroz proces Camilleinog oporavka. I iako knjiga izgleda kao priručnik za samopomoć, vjerujte mi da je to pomalo krivo shvaćanje, ovo je roman o sreći koja je dostižna samo ako se potrudimo. Nije da vam sad tu solim pamet, nisam odjednom postala sveznajuća, ali puno metoda iz ovoga romana doista pali, vjerujte pali jer koristim neke od njih već godinama, stoga čitajte knjigu sa razumijevanjem, čitajte je sporo, a shvaćajte je brzo. Dobro nam savjetuje da ne hranimo svoje strahove i da uvijek težimo ka boljem. Samopouzdanje je važno, detalji su važni, podrška je važna, ali potrebno je u određenim situacijama pronaći ono dijete u sebi i ispuniti dječje snove. Udaljite se od osoba koje vas sputavaju i zagađuju svojim negativnim razmišljanjima. Ne gubite nadu, vjerujte u sebe.
Obožavam apsolutno svaku riječ koju sam pročitala u ovoj knjizi i moglo bi se tu još puno toga ispričati, ali reći ću još samo da je kraj priče totalno neočekivan i van pameti...Na kraju knjige imate sažetak nekih pojmova, a ja vam dajem nekoliko citata, onako da se nađe...
„Mislim da svatko može biti svjestan svojih talenata i preuzeti odgovornost za svoju sreću. Jer nema ničeg važnijeg nego živjeti život u skladu sa svojim dječjim snovima.“
„Jednako tako trebamo razloge za život kao što trebamo i ono od čega živimo.“
„Raditi ono što voliš, to je sloboda; voljeti ono što radiš, to je sreća.“
„Mi smo ono što neprestano ponavljamo.“
„Ja sam jedina osoba odgovorna za svoj život i svoju sreću.“
„Bez muke nema nauke.“
Recenziju napisala Sandra Avar
Potreban je samo jedan trenutak, trenutak potpunog kaosa, straha ili osjećaja nemoći kako bi shvatili da smo nesretni. Možemo imati sve, divnu obitelj, brižnog muža, ljubljenu djecu, riješene prihode, a onda sasvim nenadano uz svu tu sreću mi shvatimo da smo jako nesretni. Što nam se dogodilo? Kada je sve to otišlo do vraga i kada se naš život pretvorio u rutinu i postao dosadan, postao nešto što nas sputava? Upravo se to dogodilo našoj Camille, ženi od trideset osam godina koja ima obitelj kakvu bi svi poželjeli, pomalo stresan posao, ali sve u svemu krasan život, sina koji je normalno buntovan za svoje godine, muža koji je voli, ali previše se udaljio, ali Camille shvaća kako je zapravo jako nesretna usprkos svemu što ima. Ne, nije nezahvalna, ona je itekako zahvalna što ima i zdravlje i krov nad glavom i obitelj, ona zna da ima puno više nego što mnogi drugi imaju, ali ipak osjeća pustoš u duši.
Camille doživi malu nezgodu na cesti i zatraži pomoć u obližnjoj kući gdje upozna Claudea, rutinologa. Naravno da Camille pojma nema kakvo je to zanimanje, ali istresa mu dušu i otvori sve rane koje prolijevaju svoju bol pred Claudeovim nogama, a on je tješi, on je shvaća, on je prihvaća i ponudi joj svoju pomoć. Kada Claude iznese svoje stavove i metode vezane uz Camillein problem čisto je prihvatljivo biti skeptičan, i Camille je bila, ali odlučila je dati šansu i sebi i svom rutinologu. Ukratko, rutinolozi lijeće pustoš u duši i osjećaj praznine, a to je bilo baš ono što je naša glavna junakinja tražila. I kreće njihova pustolovina.
Pronašla sam se u ovoj knjizi nebrojeno puta, shvatila sam kako sam i sama radile neke od grešaka koje je i Camille radila, shvatila sam da je i meni trebalo puno vremena, truda i upornosti kako bih postigla željene ciljeve, ali postigla sam ih. Treba puno odricanja i pronalaženja samih sebe kako bi ostvarili dječje snove, a to se jednoga dana i ja nadam postići. Camille je naučila kako pristupiti svome sinu uz promjene, upornost i postavljanje granica te kako promijeniti život u „malim koracima“ i malim neprimjetnim preobrazbama. Nije lako, trnovit je to put, ali čim je dobila motivaciju sve je išlo kao po loju. Spoznala je kako se od muža udaljila zbog rutine i iako je na početku sumnjala u Claudeove metode, sada je shvatila kako je on bio itekako u pravu. U inat svemu odlučila je da neće odustati. Primijenila je mnoge terapije, od čišćenja i bacanja stvari koje joj nisu u životu potrebne tako i do bacanja emocija koje više ne želi osjećati, a time je dobila puno više zajedničkog druženja sa sinom i mužem, puno više smijeha te osjećaj ljubavi i pripadanja. Zatim je morala znati prihvatiti sebe i svoje kvalitete kako bi došla do tajne mršavljenja, a prihvatila je tako jednom i svakoga dana smijati se od jutra i to ju je činilo bezbrižnom po cijele dane.
Svako novo poglavlje ove knjige zasebno je putovanje kroz proces Camilleinog oporavka. I iako knjiga izgleda kao priručnik za samopomoć, vjerujte mi da je to pomalo krivo shvaćanje, ovo je roman o sreći koja je dostižna samo ako se potrudimo. Nije da vam sad tu solim pamet, nisam odjednom postala sveznajuća, ali puno metoda iz ovoga romana doista pali, vjerujte pali jer koristim neke od njih već godinama, stoga čitajte knjigu sa razumijevanjem, čitajte je sporo, a shvaćajte je brzo. Dobro nam savjetuje da ne hranimo svoje strahove i da uvijek težimo ka boljem. Samopouzdanje je važno, detalji su važni, podrška je važna, ali potrebno je u određenim situacijama pronaći ono dijete u sebi i ispuniti dječje snove. Udaljite se od osoba koje vas sputavaju i zagađuju svojim negativnim razmišljanjima. Ne gubite nadu, vjerujte u sebe.
Obožavam apsolutno svaku riječ koju sam pročitala u ovoj knjizi i moglo bi se tu još puno toga ispričati, ali reći ću još samo da je kraj priče totalno neočekivan i van pameti...Na kraju knjige imate sažetak nekih pojmova, a ja vam dajem nekoliko citata, onako da se nađe...
„Mislim da svatko može biti svjestan svojih talenata i preuzeti odgovornost za svoju sreću. Jer nema ničeg važnijeg nego živjeti život u skladu sa svojim dječjim snovima.“
„Jednako tako trebamo razloge za život kao što trebamo i ono od čega živimo.“
„Raditi ono što voliš, to je sloboda; voljeti ono što radiš, to je sreća.“
„Mi smo ono što neprestano ponavljamo.“
„Ja sam jedina osoba odgovorna za svoj život i svoju sreću.“
„Bez muke nema nauke.“
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar