Egmont Hrvatska
Recenziju napisala Sandra Avar
Na sam spomen kave i knjige ja postanem sretna,
ispunjena, zadovoljna, što naravno Diane zadnjih godinu dana nije bila.
Izgubila je muža i kćer, zapustila se, zanemarila svoj život, svoje roditelje i
svoj posao, zapala je u mračnu rutinu koja ju je vodila prema propasti.
Tugovala je čak i godinu dana nakon smrti svojih najmilijih, nije mogla
prihvatiti da ih više nema i nije mogla shvatiti zašto je nitko ne shvaća. Bol
ju je razdirala i suze ni nakon godine nisu presušile.
Rame za plakanje nudio joj je prijatelj Felix, uz to
bio joj je spremačica u pokušajima da Diane i njenu kuću dovede u red, a bio je
zadužen i za vođenje Dianeinog kafića-knjižare pod nazivom „Sretni ljudi čitaju
i piju kavu“. Taj je kafić trebao biti mjesto sreće, mjesto gdje se ljudi sastaju,
druže i uživaju u mirisu kave i divnih knjiga, ali isto kao i Diane taj je
kafić sada bio blizu propasti. Pariz više nije vidjela svojim domom, nije se tu
osjećala svojom, nije tu više bilo njih i Diane odluči da je vrijeme za
odlazak.
Odlazi u Irsku gdje upoznaje simpatične stanovnike i
jednog osornog i uvijek namrgođenog Irca s kojim ispočetka razmijeni puno
ružnih riječi, a na kraju se ispostavi da jedno prema drugome nešto osjećaju.
Tko je taj misteriozan muškarac i je li postao Dianeina nova ljubav? Pa dalje
ne bi bilo fer da pričam..doživjela je naša junakinja puno uspona i padova na
tom putovanju, doživjela je kišu i sunce, ljubav i razočaranje, šok i nevjericu
pa čak i ljubomoru. Liječila je svoje srce kako god je znala i umjela, pokušala
je odustati, ali nije joj uspjelo, pokušala je shvatiti, ali ni to joj nije
pošlo za rukom, znala je da mora dalje, ali pitanje je bilo kako.
Gubitak voljenih osoba teško je prihvatiti, a oporaviti
se nakon takvog šoka još je teže. Diane je pokazala kako izgleda faza
tugovanja, bijesa i žaljenja, ali isto tako nam je dala trenutak kada ona sama
shvaća da je vrijeme da se krene dalje, dakle fazu prihvaćanja. Dala nam je i
fazu pomirenja, a na kraju i fazu ponovnog zaljubljivanja. Doslovno kroz ovu
knjigu živimo u Dianeinoj glavi, suosjećamo s njom, plačemo s njom, ali i
borimo se s njom i za nju i da njene odluke napokon budu ispravne, ali usprkos
svom našem oprezu Diane će ipak na kraju pogriješiti.
Dirljiva je ovo priča o gubitku koji teško
prihvaćamo, o postavljanju granica koje nam ometaju srce i novim ljubavima koje
nam napokon isključe mozak. Naravno da nije sve jednostavno kako zvuči i bit će
tu i suza i smijeha, ali bit će i divnih prijatelja koji su u ovome romanu
prikazani upravo onakvi kakve trebamo u trenutku boli. Prijatelji su tu da nas
tješe, da nas dignu kada padnemo i da nam pomognu živjeti život punim plućima.
Da, doista je ovo divna, nježna, prevrtljiva i neočekivana priča koja će vas
pomalo šokirati svojim krajem, ali i koja će vam pružiti neku vrstu
zadovoljstva. Samim time što je Diane prihvatila gubitak i krenula dalje meni
je to bilo dovoljno i baš mi je to trebalo da se ona trgne i da stane ponovno
na svoje noge, a dalje što će joj se događati na ljubavnom planu to prepuštam
njoj da sama otkriva.
Ne očajavajte sa glavnom junakinjom ove priče, ne
tugujte, iako je patnja u pitanju, ali uvijek baš uvijek dođe onaj dan kada sve
postane lakše i pojavi se taj tračak svjetla u vašem životu da vas izvadi iz
boli i potakne vas da krenete dalje. Ova priča daje nadu, veliku nadu u bolje
sutra, u bolji dan, u bolju godinu, u bolji posao i u novu ljubav. Nada je ta
koja nas pokreće.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar