Epilog romana Mostovi okruga Madison
Odmah na početku molim sve vas koji niste čitali roman Mostovi okruga Madison ili koji ne želite znati što se dalje događalo se Robertom i Francescom da ne čitate ovu recenziju jer sve bi vam mogao biti spojler budući da ću pisati o tome što je dalje bilo sa njima nakon što su svaki otišli svojim putem i ostavili svoju veliku ljubav po strani.
Nekako sam se nadala da će ta priča ipak imati sretan kraj jer taj je par zaslužio sreću, ali oni ipak na kraju neće završiti zajedno. Robert nakon šesnaest godina dobije poriv ponovno se vratiti Francesci jer shvaća da je i dalje neizmjerno voli, ali kada dođe „u njen prostor“ odnosno na Rosemanov most gdje su proveli divne zajedničke trenutke Robert se jednostavno u miru i tišini rastane od nje i vrati se kući. Putem doznaje da ima sina sa kojim se zbliži, a i njegova majka postane mu prijateljica iako su se prije mnogo godine prešutno razišli. Francesca tuguje, prisjeća se i želi ponovno vidjeti Roberta, ali taman kada sakupi hrabrosti i odvaži se otići potražiti ga na vrata joj stiže neočekivani paket koji joj slama srce.
Eto, nisam vam sve otkrila, ali morate znati da kraj nije sretan, nema oduševljenja, nisam opčinjena. Čeznula sam za njihovom zajedničkom srećom, ali dobila sam tugu i opet njih dvoje koji nikada nisu dobili priliku postati par. U tih 180 stranica epiloga pronašla sam puno tuge i boli, iako oboje imaju predivna sjećanja i žude za tom minulom ljubavi, oni ipak bivaju sjetni i nezadovoljni, a predugo su oboje čekali i prilike su prolazile, dok nove više neće doći. Sve ostaje isto, dva slomljena srca, dvije priče koje su trebale postati jedna zajednička te jedan dodatak pronađenog sina. Ima zanimljivih saznanja, ima dirljiva priča i pomalo intrige, ali ja sam i dalje tužna jer očekivala sam više, očekivala sam da će Robert i Francesca napokon biti zajedno, a onda se u to sve umiješala nesretna sudbina i srezala nešto što još nije ni počelo.
Neobjašnjivo sam razočarana, ne samo zbog krivog očekivanja nego i zbog ove knjige koja je napisana samo zato što su autora brojni čitatelji tražili da napiše taj neki novi završetak, da napiše što se dalje događalo, a onda umjesto da nam da malo romantike, eto sve nam je nekako zeznuo pa mi sad i žao što sam čitala tu knjigu kada je sve i dalje isto kako je bilo i na kraju Mostova iako sada rastanak dolazi zbog drugih nesretnih okolnosti. Roman će vas zasigurno i potresti i rastužiti, a i pokazati vam koliko su život i ljubav zeznuta stvar i vjerojatno sam zbog toga razočarana i tužna jer navikli smo svi na happy endove pa nas realni život gadno potrese.
Uglavnom, ako niste pročitajte pročitajte, ali ne očekujte drugačiji rasplet već neke nove zavrzlame i nove suze. A ispod naslova piše da ne čitate pa me sada nemojte kriviti što sam vam sve ovo napisala, morala sam jer sve ovo ima veliku poruku-nema smisla žaliti za prošlosti, ali sadašnjost se može učiniti boljom i ljepšom uz puno volje i truda. Uz to može i ovo-uživajte u životu i iskoristite sve prilike koje bi vas mogle usrećiti.
Recenziju napisala Sandra Avar
Odmah na početku molim sve vas koji niste čitali roman Mostovi okruga Madison ili koji ne želite znati što se dalje događalo se Robertom i Francescom da ne čitate ovu recenziju jer sve bi vam mogao biti spojler budući da ću pisati o tome što je dalje bilo sa njima nakon što su svaki otišli svojim putem i ostavili svoju veliku ljubav po strani.
Nekako sam se nadala da će ta priča ipak imati sretan kraj jer taj je par zaslužio sreću, ali oni ipak na kraju neće završiti zajedno. Robert nakon šesnaest godina dobije poriv ponovno se vratiti Francesci jer shvaća da je i dalje neizmjerno voli, ali kada dođe „u njen prostor“ odnosno na Rosemanov most gdje su proveli divne zajedničke trenutke Robert se jednostavno u miru i tišini rastane od nje i vrati se kući. Putem doznaje da ima sina sa kojim se zbliži, a i njegova majka postane mu prijateljica iako su se prije mnogo godine prešutno razišli. Francesca tuguje, prisjeća se i želi ponovno vidjeti Roberta, ali taman kada sakupi hrabrosti i odvaži se otići potražiti ga na vrata joj stiže neočekivani paket koji joj slama srce.
Eto, nisam vam sve otkrila, ali morate znati da kraj nije sretan, nema oduševljenja, nisam opčinjena. Čeznula sam za njihovom zajedničkom srećom, ali dobila sam tugu i opet njih dvoje koji nikada nisu dobili priliku postati par. U tih 180 stranica epiloga pronašla sam puno tuge i boli, iako oboje imaju predivna sjećanja i žude za tom minulom ljubavi, oni ipak bivaju sjetni i nezadovoljni, a predugo su oboje čekali i prilike su prolazile, dok nove više neće doći. Sve ostaje isto, dva slomljena srca, dvije priče koje su trebale postati jedna zajednička te jedan dodatak pronađenog sina. Ima zanimljivih saznanja, ima dirljiva priča i pomalo intrige, ali ja sam i dalje tužna jer očekivala sam više, očekivala sam da će Robert i Francesca napokon biti zajedno, a onda se u to sve umiješala nesretna sudbina i srezala nešto što još nije ni počelo.
Neobjašnjivo sam razočarana, ne samo zbog krivog očekivanja nego i zbog ove knjige koja je napisana samo zato što su autora brojni čitatelji tražili da napiše taj neki novi završetak, da napiše što se dalje događalo, a onda umjesto da nam da malo romantike, eto sve nam je nekako zeznuo pa mi sad i žao što sam čitala tu knjigu kada je sve i dalje isto kako je bilo i na kraju Mostova iako sada rastanak dolazi zbog drugih nesretnih okolnosti. Roman će vas zasigurno i potresti i rastužiti, a i pokazati vam koliko su život i ljubav zeznuta stvar i vjerojatno sam zbog toga razočarana i tužna jer navikli smo svi na happy endove pa nas realni život gadno potrese.
Uglavnom, ako niste pročitajte pročitajte, ali ne očekujte drugačiji rasplet već neke nove zavrzlame i nove suze. A ispod naslova piše da ne čitate pa me sada nemojte kriviti što sam vam sve ovo napisala, morala sam jer sve ovo ima veliku poruku-nema smisla žaliti za prošlosti, ali sadašnjost se može učiniti boljom i ljepšom uz puno volje i truda. Uz to može i ovo-uživajte u životu i iskoristite sve prilike koje bi vas mogle usrećiti.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar