HENA COM - knjige koje se pamte
Još jednom nam je Elif dala jednu dirljivu priču prepunu empatije sa kojom imamo potpuno razumijevanje za one koji su odbačeni od društva. Upoznajemo Leilu, ali za nju je puno prekasno jer brutalno je ubijena. Ipak, upoznajemo je kroz svega nekoliko minuta kada njen mozak posljednji puta stvara sjećanja. „Iako joj je srce prestalo kucati, mozak se opirao, borio do samoga kraja.“ Neka od tih sjećanja predivna su, neka bolna i mučna, za neka nije ni bila svjesna da postoje, a za neka je bila uvjerena da su zauvijek izgubljena. Sada se sve vraća i bujica sjećanja navire spajajući prošlost i sadašnjost.
U tim sjećanjima pojačani su okusi i mirisi, a ujedno i osjećaji su daleko snažniji dok pratimo njenu priču od djetinjstva pa sve do smrti tragajući više za sretnim trenucima negoli što prihvaćamo tamu u koju je upala zajedno sa svojim prijateljima. Priča je to o dvije strane Istanbula gdje je sa jedne strane raskoš i život u punom sjaju, a sa druge su bijeda i kriminal. Autorica pomno i pametno isprepliće predivne opise, boje i mirise sa mračnim životom na prljavim ulicama u skrivenim kutevima gdje preživljavaju samo najžilaviji.
Piše da su znanstvenici dokazali da nakon fizičke smrti i prestanka rada srce mozak radi još nekoliko minuta. Sada se i ja pitam što se tada događa, o čemu li mozak zapravo razmišlja. Roman je veličanstven i spaja snagu i ljepotu u jednom doista neobičnom svijetu gdje nikako ne možete biti sigurni vlada li njime dobrota ili okrutnost. I to je priča o oštećenima, zlostavljanima koji samo žele biti nevidljivi. “Mnoge su odbacile njihove obitelji, selo ili društvo općenito. Narkomani, alkoholičari, kockari, sitni kriminalci, skitnice, bjegunci, odbačeni, nestali, psihički bolesnici, beskućnici, nevjenčane majke, prostitutke, svodnici, transvestiti, bolesnici od AIDS-a. Oni neželjeni. Kulturni gubavci.” Ovo je priča o njima, priča gdje bi ljubav i suosjećanje trebali biti sve, a ipak dolazi samo hladnoća i okrutnost.
Uz to ima tu i neželjenih brakova, prostitucije i disfunkcionalnih odnosa te puno onoga „Gdje doista pripadamo?“, a sve povezano za prijateljstvom i nekim minulim ljubavima. I sve je u tome, sve je u tom prijateljstvu koje ruši sve granice, sve je u tome da moramo više slušati, a manje osuđivati i naravno trebali bi prihvaćati. Za kraj, knjiga je hrabra i teška, lako shvatljiva, a situacije teško prihvatljive i samo je zato teška jer boli kada dotiče ono malo mjesto u vašim grudima pa postanemo veći. Uvijek me pogađaju takve priče, a empatija koju sam tu pronašla davala mi je snage da u romanu uz patnju i suosjećanje osjetim i smijeh i strast. Svakako preporučam ovaj, kao što kažu, elegantno pisan roman.
Recenziju napisala Sandra Avar
Još jednom nam je Elif dala jednu dirljivu priču prepunu empatije sa kojom imamo potpuno razumijevanje za one koji su odbačeni od društva. Upoznajemo Leilu, ali za nju je puno prekasno jer brutalno je ubijena. Ipak, upoznajemo je kroz svega nekoliko minuta kada njen mozak posljednji puta stvara sjećanja. „Iako joj je srce prestalo kucati, mozak se opirao, borio do samoga kraja.“ Neka od tih sjećanja predivna su, neka bolna i mučna, za neka nije ni bila svjesna da postoje, a za neka je bila uvjerena da su zauvijek izgubljena. Sada se sve vraća i bujica sjećanja navire spajajući prošlost i sadašnjost.
U tim sjećanjima pojačani su okusi i mirisi, a ujedno i osjećaji su daleko snažniji dok pratimo njenu priču od djetinjstva pa sve do smrti tragajući više za sretnim trenucima negoli što prihvaćamo tamu u koju je upala zajedno sa svojim prijateljima. Priča je to o dvije strane Istanbula gdje je sa jedne strane raskoš i život u punom sjaju, a sa druge su bijeda i kriminal. Autorica pomno i pametno isprepliće predivne opise, boje i mirise sa mračnim životom na prljavim ulicama u skrivenim kutevima gdje preživljavaju samo najžilaviji.
Piše da su znanstvenici dokazali da nakon fizičke smrti i prestanka rada srce mozak radi još nekoliko minuta. Sada se i ja pitam što se tada događa, o čemu li mozak zapravo razmišlja. Roman je veličanstven i spaja snagu i ljepotu u jednom doista neobičnom svijetu gdje nikako ne možete biti sigurni vlada li njime dobrota ili okrutnost. I to je priča o oštećenima, zlostavljanima koji samo žele biti nevidljivi. “Mnoge su odbacile njihove obitelji, selo ili društvo općenito. Narkomani, alkoholičari, kockari, sitni kriminalci, skitnice, bjegunci, odbačeni, nestali, psihički bolesnici, beskućnici, nevjenčane majke, prostitutke, svodnici, transvestiti, bolesnici od AIDS-a. Oni neželjeni. Kulturni gubavci.” Ovo je priča o njima, priča gdje bi ljubav i suosjećanje trebali biti sve, a ipak dolazi samo hladnoća i okrutnost.
Uz to ima tu i neželjenih brakova, prostitucije i disfunkcionalnih odnosa te puno onoga „Gdje doista pripadamo?“, a sve povezano za prijateljstvom i nekim minulim ljubavima. I sve je u tome, sve je u tom prijateljstvu koje ruši sve granice, sve je u tome da moramo više slušati, a manje osuđivati i naravno trebali bi prihvaćati. Za kraj, knjiga je hrabra i teška, lako shvatljiva, a situacije teško prihvatljive i samo je zato teška jer boli kada dotiče ono malo mjesto u vašim grudima pa postanemo veći. Uvijek me pogađaju takve priče, a empatija koju sam tu pronašla davala mi je snage da u romanu uz patnju i suosjećanje osjetim i smijeh i strast. Svakako preporučam ovaj, kao što kažu, elegantno pisan roman.
Recenziju napisala Sandra Avar
Primjedbe
Objavi komentar